UVOD

Hipnoza

Najbolji način opisivanja hipnoze je „otvorenost sugestijama“. Najveći dio dana provedemo prihvaćajući ili odbijajući sugestije, pa smo stoga u blagom stanju hipnoze najveći dio života. Svatko od nas doživio je brojne situacije u kojima nije bio svjestan da je u stanju hipnoze. Primjerice, kada se vozimo na posao rutom kojom redovno idemo, često znamo stići do odredišta bez da smo uopće svjesni kako smo stigli. To se događa kada uđemo u stanje hipnoze. Nebrojeno mnogo puta smo kao učenici proveli sat gledajući profesora bez da uopće znamo o čemu govori. Ne sjećamo se ničega rečenog. To je još jedan primjer stanja hipnoze koje smo sigurno doživjeli svi.

Bastarache i Bastarache (2013) navode da je hipnoza stanje relaksacije, konfuzije ili koncentracije tijekom koje je svjesni um odmaknut od svakodnevnih briga. U ovom opuštenom stanju podsvjesni dio uma može kreativno odgovarati na sugestije i ideje. Može se fokusirati na ono što osoba želi promijeniti i na načine na koje to može najbolje učiniti, slobodan od kritika ili tjeskobnih misli. Funk i Wagnall (2016) u svojoj Enciklopediji novog svijeta definiraju hipnozu kao stanje promijenjene svjesnosti i povišene otvorenosti sugestijama.

Uvjeti za provođenje hipnoze, ali i za njenu uspješnost su sljedeći:

• osoba mora svjesno i svojevoljno odabrati hipnozu
• osoba mora sama želiti promjenu u određenom aspektu života radi kojeg odabire hipnozu kao metodu intervencije, tj. mora biti motivirana za promjenu.

To znači da klijent koji dođe na tretman odvikavanja od pušenja na nagovor partnera ili druge osobe, vjerojatno neće polučiti uspjeh. Nikoga ne možemo nagovoriti na hipnozu, niti bi to bilo etično, kao niti da osobu uvodimo u hipnozu bez njegovog znanja ili odobrenja.

Tijekom hipnoze, klijent je svjestan svega što se oko njega događa i može prekinuti seansu u bilo kojem trenutku. Zabluda je da klijent tijekom hipnoze ulazi u stanje transa u kojem ga možemo nagovoriti da radi bilo što, a što bi u nekim slučajevima ujedno moglo biti protiv njegove volje ili da nam tijekom hipnoze kaže svoje najskrivenije tajne, koje nam ne bi rekao u nehipnotičkom stanju.

Hipnoterapija

Hipnoterapija u razvijenim zapadnim zemljama postaje sve učestalija praksa u tretiranju prevalentnih zdravstvenih i psiholoških poteškoća. Industrijski trendovi indiciraju da se tehnike hipnoterapije sve više priznaju kao najefektivnija metoda u tretiranju nekih od najčešćih problema. U hipnotičkom stanju, te uz facilitaciju kliničkog hipnoterapeuta, klijent može razriješiti svoje probleme, primjerice traumu. Klijent se može „vratiti“ u svojim mislima u vremenu i ponovno doživjeti rane traume, informirati naivno unutarnje dijete o istini, postaviti temelj na kojem će se oporavljati i na kojem će zacijeliti rane od traume, te razriješiti neriješene razvojne zadatke uspostavljajući unutar sebe voljenog i brižnog roditelja ( Zimberoff, D., Hartman, D., g.n.)

Dok je hipnoza stanje svijesti, hipnoterapija je terapija. Preciznije, hipnoterapija je uporaba hipnoze u terapeutske svrhe (prema Bryant i Mabbutt, 2006). Tijekom hipnoze, tijelo je opušteno, ali um pažljivo sluša. Osoba je sposobna fokusirati se na sugestije hipnoterapeuta na jednoj sasvim novoj razini, primjerice u svrhu smanjivanja kroničnog i akutnog bola, mršavljenja, ovisnosti, fobija, depresije, paničnih napada, nesanica itd.

Značajno bi bilo uz izradu i donošenje Zakona o psihološkoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini povesti računa i o Zakonu o hipnozi i hipnoterapiji u sklopu, te definirati tko se smije baviti određenom vrstom problema. Naime, danas se hipnozom može baviti bilo tko, posebno ako ima neki certifikat o edukaciji. Oni, pri tome, ne vode računa o tome što ulaze u područje o kojem nemaju dovoljno znanja, a kamoli stručnu naobrazbu. Važno je donijeti zakon po kojem se primjerice hipnozom u svrhu coachinga može baviti bilo tko s edukacijom za hipnozu, no ne i hipnoterapijom. Smatram da se ni ja kao psiholog ne mogu baviti hipnozom kao metodom anestezije u području dentalne medicine, kao ni da se paničnim napadima ne može baviti netko tko nije obrazovan u području mentalnog zdravlja. Hipnoterapija bi trebala služiti samo kao pomoćna metoda stručnjacima unutar njihovog područja izobrazbe.

Britanska i američka medicinska udruženja su 1950-ih godina dala izjave o koristi hipnoze kao oblika terapije (Bastarache i Bastarache, 2013). Mendoza i Capafons (2009) smatraju hipnozu vrijednom kliničkom intervencijom u tretmanu raznih medicinskih i psiholoških problema jer povećava kvalitetu života pacijenata / klijenata. Autori daju pregled brojnih istraživanja učinkovitosti hipnoterapije kao intervencije kod različitih vrsta problema, a detaljnije o efikasnosti vezane za tretman traume bit će govora u razradi.

Trauma

Roberts (1995) definira traumatske događaje kao one događaje koji su rijetki, ali tako jako čovjeka izbace iz ravnoteže da mu postane izrazito teško tu ravnotežu vratiti – a kad u tome i uspije, nova ravnoteža je uvijek drukčija od one prije traumatskog događaja.

Arambašić (2000) sažima karakteristike traumatskih događaja u definiciju da je traumatski događaj onaj događaj koji je izvan granica ljudskog iskustva i koji je izrazito neugodan svim ljudima. Autorica navodi da se među učestale reakcije ubrajaju: česta bolna sjećanja na događaj, kao i uznemirujući snovi o događaju, izbjegavanje osjećaja i razgovora vezanih uz traumu, smanjenje zanimanja za uobičajene aktivnosti, osjećaj udaljenosti od drugih, iritiranost ili izljevi srdžbe, smetnje koncentracije, izrazit ili pretjeran oprez i strah, kao i izrazita ili pretjerana osjetljivost. Arambašić (2000) također ističe osjećaj potpune bespomoćnosti kao najveći problem u svezi s traumatskim događajima jer traumatiziranu osobu znaju dovesti do rušenja njenog svjetonazora, osjećaja nesigurnosti u život, promjena u sustavu vrijednosti, pesimističnih očekivanja od budućnosti itd.

Tri su velike skupine činitelja koji određuju vrstu i jačinu reakcija na traumu:

1. osobine pojedinca (posebice ličnosti npr. neuroticizam, ekstraverzija, lokus kontrole, ali i kognitivni stil – skup stavova, uvjerenja, motiva),
2. dimenzije traumatskog događaja (vrsta, trajanje, stupanj složenosti, broj pogođenih osoba, mogućnost ponavljanja događaja),
3. osobine socijalnog okruženja (razina socijalne podrške, osobna percepcija koristi podrške, društveno prihvaćeni načini reagiranja, rituali, stavovi društva prema određenom traumatskog događaju) (prema Arambašić, 2000).

Bryant i Mabbutt (2006) traumu definiraju kao stanje nakon događaja koji proizvodi iskustvo koje je fizički ili emocionalno iznimno – i može realno voditi vlastitoj smrti ili ozljedi. Trauma može dovesti do razvoja fobije od onoga što je uzrokovalo tu bol (ili onoga što je vezano za tu situaciju). Čak i svjedočenje takvom događaju je traumatično i može rezultirati razvoju fobije.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji se javlja od početka civilizacije, ali je prvo opisan kod vojnika koji su sudjelovali u američkom građanskom ratu (prema Klain, 1992). Na osnovu kliničkog iskustva i istraživanja Američko psihijatrijsko udruženje je uvelo PTSP kao dijagnozu u DSM-III. Davison i Neale (2002) smatraju PTSP odrazom ekstremne reakcije na težak stres, uključujući povećanu anksioznost, izbjegavanje podražaja vezanih uz traumu, te otupljivanje emocionalnih reakcija. Autori navode da se PTSP definira skupom simptoma kao i ostali poremećaju u DSM-u, ali za razliku od njih, PTSP također uključuje pretpostavljenu etiologiju, tj. traumatski događaj kojeg je osoba izravno doživjela ili mu bila nazočna – ili ga je pak postala svjesna, pri čemu događaj sadrži stvarnu ili prijeteću smrt ili tešku ozljedu ili prijetnju tjelesnom integritetu. Foy i sur. (1984) tvrde da se PTSP može razviti čak i kod dobro prilagođenih osoba. Davison i Neale (2002) simptome PTSP-a razvrstavaju u tri glavne skupine:

1. ponovno doživljavanje traumatskog događaja
2. izbjegavanje podražaja povezanih s događajem ili otupljivanje reaktivnosti
3. simptomi pojačane pobuđenosti.

Za dijagnozu je nužno da simptomi iz svake skupine traju dulje od jednog mjeseca. I drugi problemi su često vezani uz PTSP, a to su anksioznost, depresija, srdžba, osjećaj krivnje, zloporaba droga i alkohola, bračne nesuglasice, problemi na radnom mjestu ili čak nesposobnost za rad, a čest problem su i suicidalne misli i planovi, iznenadni napadi eksplozivnog nasilja i psihosomatske tegobe (glavobolje, probavne smetnje i dr.) (prema Davison i Neale, 2002).

Ne treba zanemariti i posredno traumatiziranje osoba koje pomažu direktno traumatiziranim osobama, kao što su psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, liječnici i drugi uključeni u rad s traumatiziranima. Želim naglasiti da postoji cijeli niz zanimanja koji su u svom poslu svakodnevno direktno traumatizirani, a u našim krajevima se uopće ne vodi briga o njihovoj psihološkoj dobrobiti. U tu skupinu spadaju mrtvozornici, policajci i medicinsko osoblje koje odlazi na uviđaje, socijalni radnici koji gledaju zlostavljanja i koji su svakodnevno izloženi napadima na sebe i svoje kolege na radnom mjestu, medicinsko osoblje koje radi sa ovisnicima koji svakodnevno imaju agresivne ispade prema njima u svojim zahtijevima za dodatne doze lijekova, a da ne govorimo o vatrogascima, deminerima i drugim osobama koje se u sklopu svog radnog mjesta svjesno izlažu opasnostima. Ne mogu dovoljno naglasiti neopravdanu i apsolutno neprimjerenu zanemarenost njihovog mentalnog zdravlja.

Iz prethodno navedenog, ključno je uočiti da posljedice traumatskog događaja mogu biti teške i dugotrajne, te promijeniti žrtvu traumatskog događaja u smislu ličnosti i njenog kompletnog svjetonazora i stila života. Jasno je da se ne može dovoljno istaknuti vrijednost svake intervencije koja bi mogla pomoći u smanjivanju rizika od mogućih posljedica, ali i saniranju psiholoških rana, koje bi se prema Klain (1992) mogle pojaviti i mnogo godina nakon traume.

Kriza

Kriza je psihičko stanje uzrokovano nekim kriznim događajem poslije kojeg uobičajeni mehanizmi suočavanja s problemima ili nisu dostupni ili nisu djelotvorni, a uključuje mogući ili stvarni gubitak osoba, dobara ili vrijednosti važnih za pojedinca (Arambašić, 2000).

Ignjatović (1987) krizom definira kratkotrajne psihološke poremećaje kod osoba koje se bore sa životnim problemima, a nemaju dovoljno snage za njihovo rješenje. Za autora kriza je normalna reakcija na bolnu situaciju, te navodi da samo kod nekih ljudi krizni događaj može izazvati psihopatološke poremećaje, što ovisi od ličnosti i njenih potencijala za ovladavanje kriznom situacijom, kao i od specifičnosti i psihološkog značenja događaja koji je izazvao krizu za datu ličnost. Ignjatović (1987) ističe da svaki čovjek u kriznom stanju ima najmanje dvije mogućnosti: da iz krize izađe riješivši je ojačan ili da se na to stanje nadoveže neki psihopatološki poremećaj.

Arambašić (2000) navodi da su krize obično iznenadne i neočekivane, a uvijek povezane s osjećajem gubitka kontrole. Vlajković (2005) također ističe neočekivanost i „masivnost“ događaja kao glavne karakteristike kriznog događaja, te krizu definira kao reakciju na životni događaj. Mogućim uzročnicima krize autorica smatra nagle, iznenadne životne događaje, kao i one koji znatno mijenjaju postojeći red stvari i odnosa u realnom okruženju osobe.

Ignjatović (1987) opisuje tri osnovna područja porijekla krize:

1. gubitak izvora zadovoljavanja osnovnih potreba, hospitalizacija, smrt ili odlazak voljene osobe, promjena sredine zbog školovanja, gubitak tjelesnog integriteta (paraliza, amputacija…),
2. opasnost od nekog takvog gubitka,
3. iznenadno unapređenje na poslu za koje se osoba ne osjeća dovoljno sposobnom jer prevazilazi njene mogućnosti.

Prema Kaplanu (1980), krizna situacija može nastati ili iznenada ili je razvojna po svom karakteru. Takva klasifikacija kriza je određena prema njihovoj očekivanosti. Iznenadni (akcidentni) događaji su neočekivani, dok se razvojne krize mogu predvidjeti.

Vasilyuk (1988) sumira simptome krize na:

1. somatske (glavobolja, gubitak apetita, napetost, poremećaj spavanja, seksualne smetnje),
2. psihičke (anksioznost, strah, depresivnost, derealizacija, depersonalizacija, beznađe, gubitak samopoštovanja),
3. bihevioralne (slabija intelektualna i radna efikasnost, agresivnost i autodestruktivne reakcije, teškoće u komunikaciji, pad efikasnosti u mnogim socijalnim ulogama).

Klinička slika krize razvija se postupno, ali je ona također i vremenski ograničena –može trajati najduže 6 tjedana (Vlajković, 2005). Ako ličnost ranije nije bila u stanju povoljno riješiti slične krizne situacije, prilazit će problemima s već narušenim samopouzdanjem i većom šansom da iz krize izađe s mentalnim poremećajima, ali velik značaj pri tome ima i fizičko i psihičko zdravlje ličnosti u datom trenutku, jer umoran ili bolestan čovjek ima veće šanse za negativniji ishod krize (prema Ignjatović, 1987).

Krizne intervencije

Pojam psihološke krizne intervencije označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da doživljeno što lakše prebrode (prema Arambašić, 2000). Krizne intervencije smatraju se preventivnim postupkom jer se pomoću njih nastoji spriječiti pojava težih i dugotrajnijih posljedica ili čak psihopatoloških poremećaja koji bi se mogli pojaviti kod nekih osoba (prema Raphael i Wilson, 1993).

U narednim poglavljima raspravit ćemo da li se o hipnozi može razgovarati kao jednoj vrsti krizne intervencije i da li je možemo upotrijebiti kod traumatiziranih osoba da bismo sanirali posljedice traume.

RAZRADA

Kako hipnoza može pomoći u slučajevima traume?

Hipnoza je danas čvrsto povezana s tretmanom posttraumatskog stresnog poremećaja. Hipnotički fenomeni i simptomi PTSP-a su slični. Fizička trauma proizvodi iznenadan diskontinuitet u kognitivnom i emotivnom iskustvu koje često zaostaje i nakon što je trauma završila. Ovo rezultira simptomima kao što su psihogena amnezija, intruzivno ponovno proživljavanje događaja kao da se upravo događa u tom trenutku, otupljivanje reakcija i pretjerana osjetljivost na podržaje. Hipnoza je moćan alat u tretmanu PTSP-a jer osigurava kontroliran pristup sjećanjima koji bi inače bili sačuvani izvan svijesti; dozvoljava restrukturiranje intruzivnih sjećanja kroz korektivno ponovno doživljavanje traume; hipnoza promovira pristup somatskoj svjesnosti i u isto vrijeme efektivnom filtriranju okolinskih podražaja. Kroz hipnoterapiju osoba se može vratiti izvoru traume i razriješiti prekinutu reakciju živčanog sustava koja uzrokuje trenutne simptome PTSP-a (Zimberoff, D, Hartman, D., g.n.)

Represija i disocijacija su ključni procesi u nekim teorijama i određenim pristupima terapije. Prema ovim teorijama, sjećanja na traumatske događaje mogu biti blokirana nesvjesno što vodi prividnom gubitku sjećanja na događaje. Međutim, ta sjećanja mogu postati dostupna u nekom kasnijem trenutku. Iskustva pokazuju da se pojedinci tijekom terapije mogu dosjetiti određenih događaja (npr. seksualnog zlostavljanja od strane člana obitelji). Iako te osobe vjeruju da su njihova sjećanja vjerodostojna, znanstvenici i profesionalci još uvijek vode ozbiljne rasprave o takvim “sjećanjima”. Znanstveno je dokazano da se sposobnost pamćenja mijenja u funkciji emocionalne nabijenosti u određenom trenutku, ali i da su sjećanja na davne događaje, posebice iz perioda ranog djetinjstva, podložna distorziji i pogrešci (prema Burrows, Stanley, Bloom, 2001).

Termin “Terapija oporavljanja sjećanja” (eng. Recovered Memory Therapy) označava oblik terapije koja formalno ne postoji. Kao termin se odnosi na oporavljanje potisnutih sjećanja u svrhu terapije (primjerice, dosadašnja iskustva navode na zaključak da poremećaj višestruke ličnosti u svojoj osnovi ima traumatičan događaj u djetinjstvu poput seksualnog zlostavljanja. (prema Burrows, Stanley, Bloom, 2001).

Vezano za oporavljanje sjećanja, Bastarache (2013) opisuje teta valove kao jednu vrstu valova koji su u mozgu dominantni kada smo u stanju sanjarenja, kada smo vrlo opušteni. To je „mjesto“ bez stresa, svjesnosti i sadašnjosti. Kako je to mjesto sadašnjeg trenutka, stres ne može niti postojati. Stres, prema autoru, postoji u prošlosti i budućnosti, a ne može postojati u sadašnjosti. Kada je netko pod stresom, to je zbog onoga što se već dogodilo ili onoga što će se tek dogoditi.

Bastarache (2013) također navodi da je stanje u kojem dominiraju teta valovi ujedno i razina gdje su sačuvana skrivena sjećanja. Kada se dogode iznimno zastrašujuće stvari, podsvijest može odlučiti da ih zaboravi i sačuva duboko u podsvijesti kao način zaštite osobe. Stoga je važno znati da u slučajevima kada je potrebno ponovno otvoriti traumatske događaje, klijenta treba dovesti u teta stanje. Pri tome treba biti oprezan, jer takvo što smiju raditi samo hipnoterapeuti koji su educirani u području mentalnog zdravlja. Treba biti svjestan i opasnosti da bi sjećanja na određene detalje traumatskog doživljaja moglo biti traumatičnije nego kad se uistinu taj događaj odvio.

Morgan (1996) objašnjava da je traumu mogla inducirati ozbiljna nesreća ili napad. Sjećanje tog događaja je odsječeno iz svijesti automatskim mehanizmom koji postoji upravo zato da spriječi pretjeranu tugu. Prednost tipičnog hipnotičkog pristupa je u tome što je moguće najprije aktivirati snažan osjećaj smirene odvojenosti, odmaknutosti od tog događaja, a tek onda aktivirati imaginaciju u takvom stanju da bi promatrali traumatske događaje kao na ekranu ili kao da se događaju nekoj drugoj osobi. Na taj način informacija o onome što se dogodilo prihvaća se svjesno bez velike žalosti. Kada se to dogodi, činjenica da se o tom događaju može razmišljati bez osjećaja preplavljujuće tuge, cijela stvar postaje daleko manji problem. Tipično bi kasnije trebalo biti moguće dozvoliti određenoj količini kontroliranog plakanja ili drugih prirodnih ekspresija emocija da se aktivira dok se ne raščisti traumatski događaj u potpunosti (prema Morgan, D., 1996).

Kada govorimo o tretiranju fobije izazvane traumatičnim događajem, korist možemo imati i od hipnoterapije. Hipnoterapeut može tretmanu fobije pristupiti na različite načine, no svi oni imaju cilj staviti strah osobe pod kontrolu. Zapravo, tijekom hipnoterapije konfrontirate ono čega se bojite, ali sa osjećajem smirenosti i prikladnim stupnjem opuštenosti. Nakon tretmana više nema potrebe za izbjegavanjem objekta ili situacije u kojoj se javljala fobija jer se strah gleda iz druge perspektive (prema Bryant i Mabbutt, 2006).

„Rewind“ tehniku opisuju Hossack i Bentall (1996). Rewind tehnika se ponekad zove vizualno-kinestetička disocijacijska tehnika (doslovni prijevod bi bio tehnika premotavanja). Ovaj pristup je predložen kao tretman PTSP-a i u osnovi se sastoji od instrukcija za zamišljenu izloženost sa sugestijama za razdvojenost / distancu / disocijaciju od slike. Empirijski dokazi za korisnost ove tehnike u tretmanu traume su vrlo ograničeni. Postupak u ovoj tehnici je sljedeći: uvježbavanje relaksacije prije započinjanja ponovnog proživljavanja ili hipnotička indukcija, uvođenje i davanje instrukcija kako će se raditi, navođenje na zamišljanje da klijent sjedi u kinu sam i potpuno siguran, a da se na ekranu prikazuje on sam prije traumatskog događaja, te potom i da zamisli da je isplutao iz svog tijela tako da vidi sebe i na ekranu, ali i u kinu. Sam naziv sugerira da tijekom tretmana osoba „premotava“ film na određena mjesta po potrebi, kako na ona zastrašujuća, tako i na ona ugodna, da se vraća na početak – prije traumatskog događaja, te da može biti bilo dio filma na ekranu, bilo gledatelj u kinu ili onaj koji promatra i gledatelja i ekran… (prema Hossack i Bentall, 1996).

Dobna regresija je još jedna tehnika u kojoj se hipnotizirani klijent vraća u vremenu ponovno proživljavajući događaje. Klijentu se daju sugestije da je sada u mlađoj dobi da bi ponovno proživio i popravio određena traumatska iskustva iz prošlosti ili ponovno ih proživio iz jedne sigurnije pozicije. Klijenta se upućuje da ode u vrijeme izvora konflikta na kojem želi radi na seansi, a njegov nesvjesni um odlučuje u koje iskustvo se vraća regresijom. Tada je hipnoterapeut u mogućnosti asistirati tom regresiranom ego stanju (npr. šestogodišnjem ili čak novorođenom djetetu) u svrhu kreairanja korektivnog iskustva koje pomaže iscijeliti štetu nastalu od traume. Dobro treniran hipnoterapeut, koji je ujedno stručnjak u području mentalnog zdravlja je imperativ jer klijent postaje izuzetno ranjiv, te je zbog mogućnosti retraumatizacije potrebno znati raditi potrebnu vrstu savjetovanja odnosno psihoterapije. (Zimberoff i Hartman, g.n.)

Još uvijek alternativna i marginalizirana vrsta terapije je terapija regresijom u prošle živote. Woogler (2002) je opisuje kao terapeutsku tehniku koja koristi slične strategije i upute kao hipnotička dobra regresija. Kao i hipnotičkoj regresiji, pacijent je vođen unazad te ga se podupire da ponovno proživi traumatske scene ili neriješe konflikte iz prošlosti koji su do tad bili nedostupni svijsti, a za koje se smatra da bi mogli utjecati na iskrivljavanje trenutne mentalne i emocionalne stabilnosti. No, umjesto da se vraća isključivo u djetinjstvo klijenta, daje se snažna sugestija povratka u pravi izvor problema u prošlom životu. Drugim riječima, pretpostavlja se kontinuitet duše i njeno prethodno postojanje uz očuvana sjećanja. Racionalna terapije regresijom u prošle živote je slična terapijama PTSP-a kao i katarzičnom pristupu kojeg su rani psihoanalitičari napustili (Herman, 1992).

Studije efikasnosti hipnoze u tretmanu traume

Mendoza i Capafons (2009) navode postojanje mnogih anegdotskih izvještaja i studija slučaja u kojima se tvrdi da je hipnoza imala utjecaj u tretmanu traume. Međutim, prema Cardeni (2000), postoji samo jedna dobro kontrolirana studija koja je ispunila uvjete Chamblessa i Hollona (1989). Radi se o studiji Broma, Klebera i Defarea (1989) koji su usporedili efekte hipnoterapije, sistematske desenzitizacije i psihodinamske psihoterapije u tretmanu post-traumatskog stresa. Sve tri intervencije su se dokazale efektivnijim od kontrolne skupine (klijenti s liste čekanja) na kraju tretmana, ali i tri mjeseca kasnije, ali niti jedna od njih nije bila superiorna druge dvije – sve tri su imale podjednaku uspješnost! Međutim, hipnoterapijska grupa zahtijevala je manji broj seansi tretmana od drugih grupa, a hipnoza u kombinaciji sa desenzitizacijom bila je efikasnija od psihodinamske terapije u tretiranju simptoma intruzije (Brom, Kleber i Defare, 1989).

Ne tako davno, studija tretmana akutnog stresnog poremećaja uspoređivala je hipnozu kao dodatak kognitivno-bihevioralnoj terapiji sa samom kognitivno-bihevioralnom terapijom i sa suportivnim savjetovanjem. Na kraju tretmana, najbolja od tri intervencije za ponovno doživljavanje simptoma bila je ona koja je uključivala hipnozu, iako su efekti nakon 6 mjeseci i 3 godine bili jednaki samoj kognitivno-bihevioralnoj terapiji. Obje intervencije pokazale su se boljima od suportivnog savjetovanja u sva tri navrata testiranja što se tiče simptoma post-traumatskog stresa i depresije.

Kako terapije korištene za tretiranje traume mogu lako biti provedene uz hipnozu, te kako hipnotičke procedure mogu modulirati i integrirati traumatska sjećanja (Cardena, 2000), hipnoza se može smatrati obećavajućom intervencijom u poboljšanju posttraumatskih simptoma kod žrtava traumatskog događaja. Štoviše, nekoliko studija je pokazalo da su osobe koje pate od PTSP-a visoko hipnotibilne, te bi mogle imati i više koristi od hipnoze nego druge vrste pacijenata / klijenata (Bryant, Guthrie i Moulds, 2001; Spiegel, Hunt i Dondershine, 1988; Stutman i Bliss, 1985). Posljedično zaključujemo da je potrebno više istraživanja ovog područja da bi hipnoza bila prepoznata kao empirijski podržan tretman kod post-traumatskih stanja.

Kako hipnoza može pomoći u kriznim slučajevima?

„U nekim slučajevima hipnoza se može primijeniti u hitnim situacijama bez uobičajenih postupaka pripreme klijenta. Primjeri takvih brzih, hitnih (kriznih) intervencija uglavnom uključuju upravljanje bolom pri ozbiljnim fizičkim ozljedama. Podrazumijeva se da se takve krizne intervencije prepuštaju samo iskusnim kliničkim hipnoterapeutima“ (prema Burrows, Stanley, Bloom, 2001).

Trujillo (2016) uspoređuje mentalno stanje ozlijeđene osobe sa stanjem osobe u hipnozi. Hipnoterapeuti odavno koriste ovu dinamiku kao intervenciju za vrijeme krize ili katastrofe. Dokazi sugeriraju da hipnoza može reducirati rizik šoka i gubitka krvi, te unaprijediti oporavak od opekotina i lomova, te mnogih drugih fizičkih i psiholoških problema.

Bastarache i Bastarache (2013) navode da se ugledni kirurg James Braid još davne 1841. zainteresirao za hipnozu (koja je do tad bila poznata pod nazivom mesmerizam), smatrajući hipnotičko stanje jednom vrstom uspavanosti živčanog sustava koje je inducirano umorom. Na temelju tog fiziološkog stajališta prema hipnozi, britanski kirurg James Esdail je izveo 2000 bezbolnih (!!) operacija, uključujući amputacije, na pacijentima pod hipno-anestezijom. Wesley (1901) ističe da je vrijednost hipnoze tijekom operativnih zahvata višestruko testirana i apsolutno dokazana, te da neki od najnaprednijih kirurga tog vremena daju svoj vrijedni primjer koristeći prednosti ove iznimno moćne metode.

O hipnozi se sporadično raspravlja u literaturi o urgentnoj medicini, a čak i rjeđe u sustavu urgentne medicine. Hipnoza ispunjava gotovo sve kriterije idealne intervencije u urgentnoj medicini – sigurna je, brza, dostupna, jeftina, koristi minimalan broj osoblja i opreme i nema rizika. Dodatno, može se koristiti na bilo kojoj dobnoj skupini, uključujući starije osobe, s djecom od 7 do 14 godina. Malobrojna istraživanja i studije slučaja u urgentnoj medicini sugeriraju mnoge moguće koristi od hipnoze u urgentnoj medicini, npr.kao umjesto (ili uz) analgeziju, sedativa i anksiolitika tijekom bolnih procedura.

Raspravljajući o hipnozi, Bierman (1989) napisao je da je klinička aplikacija hipnoze u medicinskim hitnim slučajevima dobila tek sporadičnu pažnju. Iako se medicinska hipnoza koristi već cijelo tisućljeće, većina kliničara urgentne medicine oklijeva u korištenju ovu nefarmakološku intervenciju zbog raznih razloga, uključujući laičko povezivanje hipnoze s alternativnom medicinom. Naravno, ako je neka tehnika dokazano efektivna, više se ne može smatrati oblikom alernativne medicine. Mnoge zablude postoje u vezi hipnoze, a jedna od njih je i da hipnoza zahtijeva vrijeme, tišinu i uvjete u kojim nema distrakcija. Uporaba hipnoze za potrebe urgentne medicine opetovano ruši ovaj mit (Bierman, 1989; Iserson, 1999).

U stanju krize je i osoba koja doživljava intenzivne akutne bolove. Deltito (1984) tvrdi da se jednostavnom metodom hipnoze može u većini slučajeva smanjiti jaki akutni bol. Tehnika koja se pri tome koristi se može lako naučiti, provođenje ovog sigurnog postupka traje oko 15 minuta, a olakšanje boli je dugoročno. Brojni autori dali su svoj doprinos u unapređenju uporabe hipnoze za akutni menadžment boli kod ortopedskih ozljeda, akutnih opekotina, abdominalnog distresa, glavobolja, menstrualnih bolova, spazama mišića i dentalnih sindroma (Deltito, 1984), postmiokardijalnog infarkta (Kroger, 1977), dismenoreje (Cheek i LeCron, 1968), poroda (Davidson, 1962) i raka (Zelter, 1979).

Uporaba hipnoze u pripremama za porod imaju višestruku dobrobit – skraćuje se vrijeme poroda, manja je uporaba analgetika i anestetika, viši su rezultati na APGAR-u kod beba, više prirodnih poroda, a manje post-porođajne depresije. Žene koje su se hipnozom pripremale za porod također imaju manje komplikacija pri porodu, pokazuju manje straha i anksioznosti, a veće zadovoljstvo iskustvom pri porodu itd. (Gallagher, 2001).

Hipnoporodi su nešto još neviđeno u Bosni i Hercegovini, ali osobno radim na tome da se to promijeni. Moj doprinos u ovom području započinje već sada na Odjelu za ženske bolesti i porode u Livnu, gdje počinjem s pripremom trudnica za porod uz hipnoterapiju. U planu je i jedno dugotrajno istraživanje koje bi provjerilo benefite ove metode kod porodilja.

ZAKLJUČAK

Traumatski, ali i krizni događaji su sveprisutni u našim životima, a o njima se rijetko vodi dovoljna briga u smislu psihološke pomoći i očuvanja mentalnog zdravlja. Stručnjaci u području mentalnog zdravlja, ali i generalno zdravstveni djelatnici bi značajno doprinijeli učenjem i uporabom hipnoze u području svog djelovanja. Hipnoza ima ogroman potencijal kao sigurna nefarmakološka metoda za brigu o pacijentu u području traume i oporavka, u sklopu kriznih intervencija unutar urgentne medicine, ali i prevencije istih. Da bismo iskoristili prednosti hipnoze odnosno kliničke hipnoterapije, potrebno je educirati širu javnost, a posebice stručni kadar o koristi koju ova metoda ima, njena efikasnost, široka uporaba, rušeći istovremeno mitove i zablude koje se vezuju za istu.

Andrea Vlašić (APPI), doktorand psihologije, hipnoterapeut