Jedan dan sam vozio gradom, centrom, glavnom ulicom. Ja onako, u odijelu, kravata, službeno auto, ne znam ni gdje sam išao. Negdje taman pored Hrama osjetim da me guši. Nemam vazduha, srce sve jače tuče, hoće da iskoči, lupa u ušima. Pomislim da ću dobiti infarkt, da ako ne umrem od srca, umrijeću od saobraćajke jer ruke kao da nisu moje. Nekako parkiram u stranu, grabim vazduh, panika me hvata. Nazovem Hitnu. Nemoj pitati kako. Ne znam ni sam. Javim gdje sam i kako me steže u grudima i da moraju požuriti, da ću umrijeti. Iako su došli bukvalno za par minuta, trajalo je kao vječnost. Potpuno odsustvo razuma i svijesti šta mi se dešava. Mislio sam da umirem, da je to to, da sam završio sa ovim svijetom.

Kad je stigla Hitna, dali su mi nešto za smirenje, izmjerili pritisak, ja sam im pokušavao objasniti šta se desilo. Pregledaju me, nešto se domunđavaju sa strane dok mi ne reče jedna od njih:

“Pokušajte se malo odmoriti, vjerovatno ste mnogo radili. Stres je čudo.”

Ovo je crtica iz života jednog čovjeka koji je kao momčić otišao u rat. Momčić koji je išao u školu za ratovanje. Školu zbog koje polaže ispite cijeli život.

Da li se ikad upitate kad razgovarate sa nekim srednjovječnim muškarcem gdje je on proveo svoju mladost? Ako bi vam se to pitanje motalo po glavi, većina bi znala odgovor – tamo gdje i ja djetinjstvo. Ipak, rat je bio potpuno drugačije za one na liniji i one iza linije. Da, svako je imao svoju muku ali ono o čemu ja pišem je poprilično neprihvaćeno, zgurano pod tepih, u to se ne gleda i o tom ne priča iako se za taj fenomen zna još iz vremena antičke Grčke.

U Američkom građanskom ratu su ga zvali “vojničko srce”, u Prvom svjetskom “granatni šok”, a u Drugom svjetskom “ratna neuroza”. Podmukli gospodin PTSP punog imena posttraumatski stresni poremećaj.

Iako se reakcija nakon traumatskog stresa, a to je samo fina riječ za nešto strašno što nema oči i uši, što te guta cijelog, posmatra kao dio normalne reakcije na snažne doživljaje, rijetki su oni koji će slobodno govoriti o tom. Najčešće ratne priče i proživljavanje traume počnu da isplivavaju po rubovima pivskih i rakjiskih čaša kad postaje manje bitno šta se mota u glavi onog drugog. A na to se svodi pola PTSP-a – na šta će reći drugi.

Muško pa da se boji, da plače, da ne spava a kad spava da ima košmare? Kakvo je to muško? Nije to muško.

Rijetki su oni koji zaista potraže pomoć na vrijeme. Obično ona stigne kasno ili u nekom drugom obliku, kad  se često simptomi posmatraju razdvojeno, zanemarujući “ono što se svima desilo”, jer ako su svi prošli kroz to onda i nije tako strašno.

vojnik

Ipak jako izražena anksioznost,  depresija,  već pomenuta čaša dođu kao reakcija na sjećanja, mirise, zvukove, snove. Zbog nametljivih simptomi jedna od strategija preživljavanja postane izbjegavanje. Izbjegava se  sve ono što zna da će pobuditi ove reakcije, a osoba polako prestaje da uživa, da se raduje; a onda, onda se osjeća izolovano, usamljeno, kao jedini čovjek na svijetu kojem se dešava ovo sve; prazan čovjek.

Ono što je  opasno i zavaravajuće da PTSP-u nekad treba vremena. Često se simptomi pripisuju nečem drugom, a do tad, ako imaš sreće, preživiš. Kako? To samo znaju oni koji prolaze kroz svoj mrak. Sistemska podrška ne postoji. Samo faktor sreće.

PTSP uništava čovjeka, uništava porodicu, radovanje, odmaranje, sve što nam je bitno. Nemaju svi tu sreću da imaju višak života.

Neko ima sreću da prođe bolje, lakše, da se drugačije nosi sa tim.

“Čudan je ljudski mozak. Sjećam se kad je bio rat, bili smo stacionirani u nekoj hali. Ja sam tad imao 26 godina. Nas je bilo tu negdje oko četrdesetak. I sjećam se, zapucalo se, mi svi zgrabili puške i istrčali vani a jedan momčić, ne znam je li imao 20 godina, ostade unutra. Vratili se mi u halu nakon pola sata, nije bilo ništa opasno, a on stoji još uvijek, ukočen…i da izviniš, mokre mu hlače. Ne reaguje, stoji onako i samo gleda pred sebe. Komandir, šta će, pošalje ga doktoru, i oni ga otpuste iz službe. Vide da, jadnik, nije više dobar. Kasnije sam čuo da se ubio. I to godinama poslije rata…”

Ne, nisam ja bila u ratu. Pojma nisam imala šta se dešava.Možda će neko ovo moje pisanje shvatiti kao uvredu, kao nedostatak takta i prava na nešto o čemu nemam pojma. Moguće je. Ipak, mnogo, mnogo sam se ovakvih priča naslušala, propalih života, nesposobnih da pomognu sebi ili da puste druge da im priđu, a da bih ćutala o tom. Neće ovaj tekst to nešto promjeniti, mala vjerovatnoća da će jedno muško koje je ratovalo čitati ovaj tekst, ali eto, ako mu ga žena ostavi otvorenog na kompjuteru, neka slučajno klikne ovdje.

Niko za to neće znati. Možda će, eto, upitnik za samopomoć uraditi više nego hrpa doktora za srce, pritisak, probavu. Možda. Možda će se, kao junak iz priče sa početka, liječiti sam, sa leksilijumom u džepu i povremenim odlaskom na razgovor kod osobe od povjerenja, a onda će to isto uraditi sa ratnim drugom kod kojeg je prepoznao simptome i koji je isto kao i on onomad mislio da ima srčanih problema i nevolja sa gušenjem. Ne znam. Meni je ovaj tekst moj leksilijum. Ako nekom treba, neka se slobodno posluži.

Dajana Zlojutro_appi

Dajana Šipraga Zlojutro, psihoterapeut

Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja