Forenzičke izjave uzete od mališana, svedoka ubistava i nasilja, u mnogo slučajeva bile su ključne. Da li će se i koliko dete “otvoriti” zavisi od veštine stručnjaka koji ih ispituju, kaže psihijatar Oliver Vidojević

IZJAVE koje daju deca svedoci nekog ubistva, nasilja ili drugog zločina su verodostojne, vrlo pouzdane i mogu se koristiti kao dokaz u daljem postupku. A, da li će dete svedočiti na sudu – odlučuje sudija.

Ovako o ispitivanju mališana i verodostojnosti forenzičkog intervjua sa njima govori dr Oliver Vidojević, dečji psihijatar i sudski veštak iz Beograda. Da li će se deca, tokom uzimanja izjave, “otvoriti” ili ne, po rečima našeg sagovornika, najviše zavisi od iskustva, veštine i strpljenja ispitivača, ali naglašava i da su izjave uzete od dece u mnogo slučajeva bile važne i ključne za istragu.

Inače, uzimanje ovakvih izjava od dece kod njih uvek izaziva nelagodu i strepnju.

– Zato je naš zadatak da neškodeći im, dobijemo što više validnih činjenica neophodnih tužilaštvu i sudu. Ispitivanje se obavlja po naučno propisanim metodama, u ambijentu koji je prilagođen i blizak mališanima tako da se oni osećaju opušteno i prirodno i da mogu da budu što spontaniji – objasnio je doktor Vidojević.

Prema njegovim rečima, ovu decu ispituju specijalno obučeni psiholozi, psihijatri i socijalni radnici.

– Zavisno od stanja i uzrasta deteta, izjava se uzima dva ili tri puta, a u nekim slučajevima i do šest puta. Samo uzimanje forenzičke izjave radi se po naučno usvojenoj psihološko-psihijatrijskoj metodi, rečnikom koji je blizak detetu, a istovremeno se proverava i da li dete razume šta ga pitamo. Kada dete uđe u prostoriju za ispitivanje potrebno je, najpre, da se oslobodi, prilagodi ambijentu. Gleda se i da pitanja koja bi detetu najteže pala postavimo na kraju, pošto se prethodno testira kakva bi mogla biti njegova reakcija na ključna, najteža pitanja. Važno je, takođe, da se u ispitivanju mališana dobiju činjenice koje se nedvosmisleno uklapaju u događaj.

Sve vreme dok se uzima izjava, kako kaže naš sagovornik, imaju se u vidu dva faktora – dobrobit mališana i, istovremeno, da se od njega dobije što potpunija i verodostojnija informacija na način koji može da se iskoristi na sudu.

– Veštaci koji, radi pribavljanja dokaza, rade forenzički intervju, dete nikad ne ispituju više sati nego najviše 45 minuta, a u slučaju predškolskog uzrasta i kraće – kaže dr Vidojević. – Na to vreme treba dodati i vreme za opuštanje mališana, vreme razgovora o neformalnim stvarima i prilagođavanje deteta ambijentu u kom se uzima izjava. Zato se ispitivanje može raditi više puta, barem dva ili četiri dolaska, a praktikuje se da to radi uvek isti stručnjak ili ista komisija. U ovim ispitivanjima najčešće učestvuju za to obučeni psiholog, socijalni radnik, dečji psihijatar i pedagog. Ako predmet zahteva, mogu da prisustvuju i tužilac i sudija, mada je poželjno da bude što manje odraslih.

Ali, da li će dete ispitivati jedan stručnjak ili komisija, po doktorovim rečima, određuje tužilaštvo odnosno sud. Ako je slučaj komplikovaniji češći izbor je komisija.

– Poželjno je da forenzičku izjavu uzimaju bar dva stručnjaka – nastavlja dr Vidojević. – Radeći u paru, oni postižu da se jedan posveti samoj metodi, a drugi detetu. Izjava je autentičnija ako je dete spontanije i ako je potvrdi više puta kroz više načina ispitivanja. Ipak, da bi dete manje puta dolazilo na ispitivanje, praktikuje se da se u prostoriji za ispitivanje nalaze i kamere kako bi stručnjaci snimak ispitivanja mogli više puta da pregledaju i vide sve reakcije i pokrete deteta. Kamere nisu skrivene i deo su ambijenta, a mališanima se, na primer, kaže da ćemo se snimati i da ćemo posle zajedno gledati šta smo pričali, kako smo izgledali i kako smo se igrali…

OSOBA OD POVERENjA

U POSEBNO traumatičnim slučajevima, tokom uzimanja forenzičke izjave, praktikujemo da angažujemo i takozvanu osobu od poverenja – objašnjava naš sagovornik. – To je, obično, pouzdana, prethodno proverena osoba bliska sa detetom. Neko kome dete veruje, pred kim želi spontano da priča i da mu otvori dušu. Često su to roditelji, bliski rođaci, učitelji…

NEMA IZJAVA U KUĆI

PROSTORIJE za ispitivanje dece organizuju se i uređuju po potrebama slučaja, ali se izbegava uzimanje izjave u kući ili prostoru gde se nasilje dogodilo – kaže dr Vidojević. – Tako je lakše i detetu i ispitivaču. Dozvolu za uzimanje forenzičke izjave od deteta daje tužilaštvo. U Srbiji, inače, postoje četiri specijalizovane jedinice za uzimanje izjava od dece – u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu.

(novosti.rs)