Brinem, dakle postojim…

Kako se ta briga tako uvuče u pore života?

Što više brinem za svoje dijete to ga više volim, što više brinem za posao odgovorniji sam, što više brinem za prijatelje bolji sam prijatelj… Aha. Farsa. Naučena, arhetipska, bizarna, lažna. Društvo podržava brigu, jer na taj način indirektno kontroliše djela…

Strah je biološki motiv koji nam omogućava da aktiviramo adaptibilne potencijale u prijetećim i opasnim situacijama. I taj strah je dobar, zdrav. Naiđe opasnost, aktivira se simpatikus i rad srca i disanje se ubrzava, mišićni tonus i krvni pritisak poraste, tijelo je spremno za napad ili odbranu. Nakon toga slijedi aktivacija parasimpatikusa koji dovodi organizam u balans.

Problem nastaje kada percipiramo opasnost koja nikako da se desi, fiziološki simptomi su svi prisutni, ali izostaje relaksacija, jer opasnost ne dolazi, a iščekivanje opasnosti ne prolazi… Organizam se iscrpljuje, postaje osjetljiv, pa uz navedene simptome dolazi i do vrtoglavice, mučnine, razdražljivosti, nesanice, pritiska u grudima, smanjene produktivnosti, izbjegavanja raznih situacija…

Prema čemu ćemo imati hroničan strah mi biramo, i uvijek je u skladu sa nekom vrijednošću koja nam je jako bitna (djeca, sigurnost, smrt…) Izuzev kod fobija koje su rezultat usmjeravanja anksioznosti na konkretnu pojavu (udruženog sa negativnim doživljenim iskustvom ili učenjem po modelu, npr: Mama se boji psa, verbalizuje ili gestikuliše taj strah, a dijete pošto majku doživljava kao relevantan pokazatelj realnosti i ono samo razvija strah). Dakle, kod fobija ne postoji taj “slobodno lebdeći strah” već je usmjeren u konkretan objekat, što daje utisak kontrole…

Disfunkcionalni strahovi su praćeni opsesivnim mislima (npr: Umrijeću, ne smijem umrijeti; Ne mogu podnijeti da se mom djetetu nešto desi… pa onda tom sirotom djetetu dišete za vratom i umirete čim nemate informaciju o njemu jednu sekundu) i zahtjevima da se te misli ne misle, pa osoba em što ima neprijatne misli, ima i bijes, tugu i krivicu što ih ima (sa mnom nešto nije u redu što mislim o ovome, poludjeću…), te na problem kalemi problem…

Šta s tom anksioznošću toliko ne valja?

  • Precjenjujemo opasnost (od svih mogućih posljedica usmjeravamo se na najgoru)

  • Pretjerujemo u vjerovatnoći javljanja te opasnosti (ta, najgora, opasnost se neće možda javiti, već percipiramo da se sigurno javlja)

  • Osporavamo svoje adaptibilne mehanizme (situaciju od koje strahujemo doživljavamo kao užasnu i nepodnošljivu, I na taj način i semantički i suštinski osporavamo svoje potencijale – da i ako se desi da ćemo nekako izaći na kraj s tim)

Dakle, desiće mi se nešto nepodnošljivo s čim se neću moći izboriti, i zato neprestano brinem. Da je ta briga produktivna, možda bi i imalo smisla… Ali da li zaista sadašnjom brigom možemo spriječiti nešto što će se možda, nekad desiti? Retoričko pitanje.

Ukoliko ste u dilemi da li imate problema sa anksioznošću uradite kratki test:

  • Brinem što ne mogu da kontrolišem misli koje mi se javljaju

  • Kada god se razbolim strahujem da je “najgore”

  • Brinem oko nekih stvari, tako da mi srce počne ubrzano lupati, pliće dišem i imam vrtoglavicu

  • Plašim se da nisam u stanju da se nosim sa životnim teškoćama kao drugi ljudi

  • Brine me smrt i umiranje

Ako ste potvrdno odgovorili, ne umirete, ne ludite, već vjerovatno imate problem sa anksioznošću. Ukoliko se anksioznost ne tretira moguće su značajne negativne posljedice, u zavisnosti od specifičnosti ličnosti. Kognitivno bihejvioralnom terapijom se anksioznost uspješno tretira, tako da dolazi do izmjene iracionalnih uvjerenja u racionalna, što uz bihejvioralna izlaganja dovodi do kupiranja anksioznosti, kao i do izmjenjenih životnih filozofija…

Za više informacija ili psihoterapijski tretman slobodno se možete obratiti u APPI – Asocijacija za psihološka i poligrafska ispitivanja.

Irena Spasojević, dipl.psiholog

www.appi.ba             mail: irena.spasojevic@appi.ba