Ljubitelji kućnih ljubimaca su u obavezi poštovati određene zakonske propise koji se odnose na način držanja ljubimaca i njihovog izvođenja u javne površine i objekte. Vrlo često plaćaju i kazne za puštanje bez nadzora svog ljubimca ili nenošenja zaštitne korpe na njuškama pasa.
Ono što je neobično je broj pasa lutalica i nerješenost azila za napuštene životinje koje svakodnevno viđamo u okruženju i slični problemi koji reklo bi se rijetko kome smetaju. Na žalost i ne tako rijetki slučajevi zlostavljanja životinja i nehumanog odnosa, lakše prolaze nekažnjeno nego situacija da pas socijalizovan, vakcinisan, čipovan, njegovan se nađe na nekoj javnoj površini i uznemiri neku osobu koja nema pozitivne stavove o držanju kućnih ljubimaca jer ima iracionalne strahove ili jednostavno negativne stavove o druženju sa životinjama.
Imali smo nekoliko primjera da se na dnevnom redu skupština grada odnosno opština nađe prijedlog da ljudi koji drže u stanovima pse moraju tražiti dozvolu od svih komšija u tom ulazu da zadrže svog ljubimca.
Ljubitelje pasa je to svakako užasavalo jer su male šanse da baš svaki komšija bude jedinstven u svom razmišljanju, a to je i praktično nemoguće.
Da li se u BiH lakše toleriše nasilje nad životinjama nego nečija želja da živi u njihovom društvu? Da li nas kao civilizovano i demokratsko društvo treba zainteresovati porast nasilja nad životinjama i neriješena pravna pitanja u pogledu toga.
Problemu se naravno može pristupiti sa više aspekata, pa i pravnog ali ovoga puta APPI akcenat stavlja na “psihički aspekt”, odnosno motivaciju osobe da zlostavlja životinju, da je prezire a kao najekstremniji vid i brutalno ubije. Evo zašto je za sve nas važno da znamo ko su zlostavljači životinja, koja to oni latentna ponašanja skrivaju a koja mogu biti usmjerena i prema ljudima… Da li nas još učitelji vaspitavaju da „ko voli životinje voli i ljude“ i da li uopšte i psiholozi u tome vide neku vezu.
Prebijanje, vješanje, trovanje, klanje, paljenje i slično se u medijskim izvještajima pominju kao oblici nasilja čovjeka nad životinjom i to najčešće na slabijim životinjama, psima i mačkama koje nisu u mogućnosti da pruže otpor i da se odbrane. Agresivnost koja je svojstvena ljudskoj prirodi kada dobije patološke okvire u smislu intenziteta i učestalosti i kada je pokreće potreba da se nekom nanese bol i da se pokaže dominacija nad nejakim pokazatelj je dubljih problema u ličnosti.
Mnogi psihološki teoretičari su se bavili uzrocima patološke agresivnosti i vrlo često usaglašavali da su njeni korijeni u devijantnom odrastanju i problematičnom djetinjstvu.
Stereotip da su nasilnici slabići takođe ima i naučno uporište, jer upravo strah od kazne može nasilnika spriječiti u ispoljavanju agresije prema ljudima i životinjama. Maloljetnike sa poremećajima ponašanja i antisocijalne ličnosti upravo karakteriše ugrožavanje tuđe sigurnosti, nemogućnost kontrole impulsa, nepoštovanje socijalnih normi, manipulativno ponašanje i nedostatak kajanja, odnosno griže savjesti.
Razvoj ličnosti pod uticajem je genetike, vaspitanja, odnosno društva ali i same aktivnosti pojedinca. Šta je u konkretnim slučajevima mogao biti uzrok agresivnog ponašanja prema nekoj životinji svakako se mora kroz individualan slučaj objašnjavati ali je uočeno da upravo osobe sa poremećajem ponašanja i ličnosti su sklone ovom vidu nasilja, te da psihopate u svom životnom iskustvu imaju zlostavljanje životinja u djetinjstvu.
Nedostatak empatije, odnosno sposobnosti da se uživimo u emocionalno stanje, mišljenje i ponašanje drugog bića uz impulsivnost, bijes, frustraciju i slično svakako su razlozi zašto je neko u stanju da muči i brutalno ubije životinje.
Zlostavljač, nasilnik u svemu tome osjeća zadovoljstvo u nanošenju boli drugome što je svakako indikator nenormalnosti. Za žrtve biraju slabije ljude ili životinje koje su im svakako i dostupnije jer je manji strah od kazne, ali u prilici da će se provući nekažnjeno neće prezati ni od sadizma nad djecom, starima, osobama sa teškoćama u socijalnom učestvovanju i sl.
Nasilje nad životinjama indikator je mogućeg nasilja nad ljudima.
Postoji i tendencija zlostavljača da ponovi svoj postupak prema slabijem od sebe. Motivacija zlostavljača za psihoterapiju i liječenje je nedovoljna jer se ne žele liječiti od nečega u čemu uživaju a i vrlo često traže i pronalaze razloge i opravdanja zašto su prema nekome bili nasilni.
Najbolja preventiva bi se ostvarila kroz zakonske okvire i strah od kazne.