Čak i ako niste imali neko direktno iskustvo sa policijom, sigurno ste vidjeli policijsko prepoznavanje lica na televiziji i filmovima. Grupu osumnjičenih uvedu u prostoriju i svjedok prepoznaje onog koji je počinio zločin. U stvarnom životu rijetko se sprovode prepoznavanja sa prisutnim osumnjičenima onako kako to prikazuju na filmovima. Umjesto toga koristi se prepoznavanje pomoću fotografija. Prikažu se fotografije osumnjičenog zajedno sa fotografijama nekih drugih lica (nazvani i lica koja odvraćaju pažnju svjedoka) te se traži od svjedoka da identifikuje osobu koju policija sumnjiči.

Source: Association for Psychological Science

Postoji nekoliko važnih pitanja na koja se mora obratiti pažnja prilikom prepoznavanja. Kao prvo osoba koju policija sumnjiči da je počinila zločin ne mora biti i stvaran počinilac krivičnog djela. Tako da postoji određena opasnost da ako svjedok identifikuje osobu koju je policija osumnjičila, pravi kriminalac može ostati na slobodi.

Kao drugo, sposobnost svjedoka da identifikuje osumnjičenog zavisi i od svjedokovog pamćenja tj. povezanosti između svjedoka i njegove memorije kao i upoređivanja osumnjičenog sa licem koje služi za odvraćanje pažnje i njihove međusobne sličnosti.

Tokom godina, usvajane su standardne policijske procedure bazirane na psihološkim istraživanjima. Jedan od osnova na koje su procedure bazirale su specifične karakteristike osumnjičenih. Na primjer, recimo da se svjedok sjeća da je osoba koju je vidio imala mladež blizu oka. Policija privodi osumnjičenog sa mladežom. Ako policija organizuje prepoznavanje tako da je osumnjičeni jedini sa mladežom, velika je vjerovatnoća da će svjedok identifikovati baš njega.

Dali to znači da su uhvatili pravog?

Da bi spriječili mogućnost da se ljudi fokusiraju samo na tu jednu specifičnu karakteristiku prilikom prepoznavanja, policija često pronalazi način da minimalizira utjecaj takve specifične karakteristike na svjedokovu identifikaciju lica. Tada mogu upotrijebiti specijalan program da preslikaju mladež na sve fotografije. Mogu smanjiti rezoluciju u području gdje se nalazi mladež tako da se on ne vidi dobro. Mogu čak i zacrniti dio slike.

Dali su ove tehnike pouzdane?

Ovo pitanje su postavili i prezentovali Melissa Colloff, Kimberley Wade i Deryn Strange 2016.godine u septembarskom izdanju „Psihološke znanosti“.

Sproveli su studiju koja je obuhvatala preko osam hiljada učesnika. Svaki učesnik je gledao jedan od četiri (namještena) zločina. Počinioc zločina je imao karakteristično obilježje na licu. Učesnicima je rečeno da dobro obrate pažnju na zločin jer će ih naknadno ispitivati o tome. U međuvremenu su osam minuta radili neke nebitne zadatke. Poslije toga su im pokazali šest osoba za prepoznavanje. Osobe su izvučene iz baze podataka osumnjičenih za kriminalne radnje. Svako lice je prebačeno u crno bijelu sliku i odjeća je prepravljena tako da izgleda kao da osumnjičenik nosi crnu majcu.

Svako prepoznavanje koje su učesnici gledali je slijedilo jednu od četiri procedure. Tri procedure su uzele u obzir specifičnu karakteristiku na licu počinioca te su je dodali na sva lica, smanjili rezoluciju da se dobro ne vidi ili zacrnili područje gdje se nalazi ta specifična karakteristika. Četvrta procedura je pokazala slike gdje je jedno lice imalo specifičnu karakteristiku na licu, dok ostala lica to nisu imala. Pola učesnika je u ovim uslovima prepoznala lice sa specifičnom karakteristikom kao stvarnog izvršioca dok pola nije prepoznala.

Sve u svemu procedure koje minimiziraju specifične karakteristike lica imaju efekta u uporedbi sa procedurama gdje samo jedno lice ima tu karakteristiku. Procedure koje su koristile specifične karakteristike na svakom osumnjičeniku dovele su do toga da se desilo samo nekoliko slučajeva gdje je kao kriminalno lice identifikovan nedužan osumnjičenik. Doduše, u prepoznavanju nekad nije ni sudjelovao stvarni počinilac, ali su ipak mnogo češće identifikovani stvarni počinioci nego nedužni osumnjičenici. Sa druge strane, lica koja su stavljena za prepoznavanje kada samo jedno od njih ima specifičnu karakteristiku bude češće prepoznato kao počinitelj, bilo da je stvarno počinitelj ili nedužni osumnjičenik.

Šta se dešava u loše postavljenom prepoznavanju jeste da se svjedok primarno bazira na specifičnoj karakteristici. Kao rezultat, ne primjećuju druge važne aspekte lica koje bi im omogućile da razlikuju stvarnog počinioca od ostalih ljudi koji imaju slične karakteristike.

Ovo istraživanje pokazuje zašto je važno da na policijsku proceduru veliki utjecaj ima psihološki rad i pamćenje i memorija svjedoka.

Autor: Art Markman Ph.D./ psychologytoday
Prevod i adaptacija: Nataša Novaković (APPI)