NE DIRAJTE ME SAMA ĆU TO DA URADIM. OSTATI SVOJ UPRKOS SVEMU. UFF…KAKO JE OVO TEŽAK ZADATAK. MOŽDA  I NAJVAŽNIJI…MOŽDA?

Često sam se odricala sebe. Prvi put je to bilo, bar  se tako sjećam, kada su mi roditelji sa mojih pet godina rekli: “Ljiljo moraš pojesti  taj kupus!”

Džaba sam ja negodovala, kumila, preklinjala i dječije objašnjavala da mi je muka od kupusa.  Jok,  jedi  na silu taman povratila. I jesam. Povratila sam. Ne zato što mi je taj kupus bio toliko odvratan, više od neke  hinjske muke, revolta. Osjećala sam  da me lome. Upoznala sam razliku između glagola morati i htjeti. Ja sam željela da se borim za “hoću”.

Dugo nisam voljela kuhani kiseli kupus. Ni danas mi nije drag.
Pojedem ga ponekad,  ali samo zato što ja odlučim tako.

Školska klupa.

Smara nastavnica hemije. Ubi puru, dosadna do vraga. Ja tinejdžerka. Sva poderana  u karo bojama, duga kosa, ravna i bezvoljna  švrljam po svesci  neke  Štulićeve stihove:
“Dvojica na ulici
sami protiv svih
dvojica na ulici sami…”

pa Mladenovića : “Grad je pojeo ljude
grad se širi u krug
samo klizi, klizi, klizi
klizi, klizi, klizi niz strme ulice…”

Nisam tu. Dosadna je. Ne volim hemiju…tj. ne volim nastavnicu. Smiješna mi je. Mala žena. Neugledna. Mnogo priča, malo kaže. Sjećam se da sam još tada mislila da ima nešto zlo u njoj. Na naše provokacije je reagovala osvetnički, u nama je vidjela neprijatelje. Nije vidjela mlade i lude glave koje testiraju granice, koje žele znati ali nije ih lako naučiti. Ona nije znala. Osjećala je moje neprijateljstvo. Lomila je moj duh kad god je imala priliku. Nije ga slomila. Znala sam hemiju, samo zato što sam ja tako htjela. Mozgala sam kod kuće i pokušalla logički shvatiti sve one hemijske reakcije i formule koje je ona motorički ispisivala na tabli… nije ona jedina,  sjećam se još mnogih pedagoga iz srednje škole. Ne krivim ih i njih su lomili i slomili da postanu nepodnošljivo dosadni nama ali sebi najviše.

“Ne postoji hemijska formula za biti svoj.”

Drugarstvo.

Zašto se smiješ toliko? Ne budi luda,  nije valjda da ćeš da legneš tu na Trg da te svi vide!?Muk. Smijeh. Izazov. Legla sam. Ufff…kako je to bio dobar osjećaj. Ja iz žablje perspektive posmatram divove. Ljude. Moje sugrađane. Njihove poglede i pokrete ruku koji mi nagovještavaju da to što radim nije baš primjereno. Jer, uče nas kako se ponašati u grupi, uklopiti se  i ne talasati. Biti isti. Da…da… od malih nogu pa sve do fakulteta te lome, pripremaju da se uklopiš. Kažu srećan je čovjek koji ima jednog ali vrijednog prijatelja koji ne pokkušava da te uklopi u svoj svijet, već te voli takvog kakav si. Nikome zaista  nije bitno ko si ti. A zašto bi i bilo ako si i sam zaboravio odgovor na to pitanje.

Nikome zaista  nije bitno ko si ti. A zašto bi bilo ako ni ti ne znaš ko si.

Ljubav.

Prvi poljupac. Ja sam žena. Osjećam da je vrijeme da to postanem. Otpor je ogroman. Strah me parališe. Osjećam da ako uđem u taj svijet, da gubim nešto dragocjeno…alooo ja sam sada žena. Tijelo mi govori da jesam, a duh vrišti. Pitam se kako ću da uklopim mladića u svoj život. Hoće li  do beskonačnosti moći slušati iste Štulićeve stihove, loše odsvirane na raštimanoj gitari na klupi u parku sa mojim jaranima? Oni su glasni, agresivni, smiješni. Oni su puni života. Nije se uklopio. Htio je mene samo za sebe. Nije želi meni ostaviti malo mene. Lomio me je. To je bio prvi poljubac, dečko. Bilo je i ozbiljnijih veza…uvijek je bilo isto…htjeli su mene u svojim okvirima, samo za sebe. Ja sam se gubila i kada bih se izgubila, potpuno, onda bi se probudila i otišla. Umijeće je ostati svoj.

Htio je mene samo za sebe. Nije želio meni ostaviti malo mene.

Ja još uvijek nisam svoja. Znam sada sa 34 ko sam. Definitivno znam šta me uveseljava, šta ne, zbog čega želim da letim a šta mi siječe krila. Sve znam, samo ne znam kako zadržati sebe. O poslu ne moram ni da piše. Vjerujem da je među mnogima isti problem, rade da bi preživjeli a ne zato što su apsolutno zadovoljni urađenim. Drugi su nas uklopili u svoje okvire, mada ti okviri vrlo često nisu ni njihovi.

Uklapaju nas po naređenju u tuđe okvire. Prvo vas vakcinišu kao tek rođenu bebu, ubrizgaju antitjela vještačkog života koji nisi a vrlo vjerovatno nikada nećeš ni proživjeti i to je početak oduzimanja tvog identiteta.
Oduzimaće ga sistemski, neprimjetno, polako i roditelji jer su ih tako naučili, škola, država, posao, suprug…svi će željeti zauzeti tvoje cipele.
Možda ćeš imati žuljeve, a možda ćeš morati samo češće da mijenjaš cipelu.
Rekla bih da se to zove opstanak.

Autor: Ljiljana Preradović
(P O V E Z I V A NJ E)