Naravno, korištenje funkcije poziva na vašem telefonu je možda i najmanje važna stvar, negdje iza pisanja poruka, Google-a, Facebook-a itd. – ali je ipak opcija koju koristite. Za svaku aplikaciju koja obećava da će zamijeniti klasične pozive, postoje situacije gdje pozive jednostavno ne možete izbjeći. Možete rezervisati restoran ili zakazati pregled kod doktora mail-om, ali ako kasnite, morate nazvati. Možete aplicirati za posao putem mail-a, ali onda morate čekati tu posebnu neprijatnost, telefonski poziv vezano za vašu prijavu. Možete zatrpati vaše društvene mreže političkim postovima, ali oni se mnogo ne važe ako ne kontaktirate telefonom i vaše izabrane predstavnike.

Nekim ljudima to ne predstavlja problem. Mada za druge podizanje slušalice kako bi obavili telefonski poziv zahjeva veliki napor. Isprobavate hiljadu puta riječi koje treba da izgovorite, birate broj drhtavim rukama, osjećate paniku koja probada vaše grudi čim čujete zvono na drugoj strani slušalice.

To je u redu. Mrziti telefon ne znači da imate socijalnu anksioznost – koja ide ruku pod ruku sa anksioznošću uzrokovanom telefonskim pozivima. Jer postoje ljudi koji savršeno dobro funkcionišu kad su u pitanju socijalne interakcije, a opet osjećaju strah kada moraju obaviti telefonski poziv.

Ne postoji ni približno tačan podatak o tome koliko ljudi mrzi telefon, mada istraživači tvrde da ih je prilično veliki broj koji bježe od telefonskih poziva.

Jedna istraživačka grupa je 2011 godine utvrdila da prosječni vlasnik mobilnog telefona primi i dobije oko 12 poziva dnevno. Godine 2015 druga potrošačko -istraživačka grupa je utvrdila da se broj poziva vrti oko šest po danu. U međuvremenu internet je pun uputa i vodiča namjenjenih ljudima koji mrze telefone a trebaju nazvati svoje pretpostavljene, a Twitter je pun anegdota:

• Uspaničila sam se kada sam nazvala svog kongresmena pa sam rekla da sam i ja kongresmen. Evo sada odlazimo na ručkove i pričamo o politici i zaljubljivanju.

• Nazvala sam svog senatora vezano za neki poslovni program. Unervozila sam se i pogrešno izgovorila sve. Srećom je gospodin bio strpljiv i ljubazan. Možemo sve odraditi nervozna!

• Većina mojih današnjih poziva je bilo preko govorne pošte. Bila sam nervozna jer sam zakasnila na voz i prilikom razgovora sam mnogo govorila „um mm“ ali obavila sam razgovore. Nastavite zvati i pričati!

Ono što je bit: u dobru i lošem, nama su potrebni telefonski razgovori iz mnogo razloga: onih velikih: (dižući glas protiv i bezobzirno gazeći Ustav ) i malih razloga: (želite večeru iz restorana koji se ne oglašava na internetu) Prvi korak da prevaziđete strah jeste da shvatite zašto ga uopšte imate!

Ne znate o čemu druga osoba razmišlja!

Možda ste čuli, čak i citirali statistiku da je preko 90% komunikacije neverbalno. Možda su procenti malo sumnjivi ali generalno je to istina. Riječi su samo mali dio načina kojim prenosimo mišljenje. A postoji još mnogo drugih: izraz lica, govor tijela, gestikulacija, sve to možemo uočiti jedino ako se nađemo licem u lice.

Alison Papadakis, profesorka kliničke psihologije na Johns Hopkins Univerzitetu proučavajući stres kaže da telefonski, jedino što imamo i sa čim raspolažemo je glas. „To može da bude pogubno za živce“ kaže Alison. Nešto što zazvuči zlobno, na primjer, u stvarnosti može da bude šala ako to osoba kaže sa smješkom, ali kako to znati? I nije samo stvar da je teže pohvatati šta duga osoba priča, još teže je znati šta ta osoba razmišlja dok vi pričate.

„Nekad kada pričamo, izrazom lica dajemo poticaj našem sagovorniku“ riječi su kliničkog psihologa Alexandra Queena, koji proučava anksiozne poremećaje na Univerzitetu Tufts. Podignute ili namrštene obrve, na primjer, označavaju da pomno slušate, dok klimanje glavom ohrabruje govornika da nastavi dalje (a sa druge strane, prevrtanje očima označava da je najbolje da promjenite temu). Bez tih signala, konverzacija postaje više igra pogađanja, bez mogućnosti stvarnog razumijevanja i načina da saznate jeste li dobro pogodili). Ovo isto objašnjava i iznimnu nelagodnost sličnog ali ni malo lakšeg zadatka: ostavljati poruke u govornu poštu).

Pod vremenskim pritiskom ste.

Zašto onda tolikom broju ljudi izgleda strašnije telefonski poziv od slanja poruka? Na kraju krajeva, ni pisana poruka ne sadrži neverbalne signale. Razlog je što je pisanom komunikacijom vrijeme na našoj strani. Vrijeme da organizujete misli, da ih uredite, da još jednom razmislite prije nego pritisnete „pošalji“.

Telefonski poziv vam ne dopušta taj luksuz, značenjem da dok god ne spustite slušalicu u stvari razmišljate u hodu. I svaka riječ je kockanje. „ Možete nekad ispraviti sebe i kao povući ono što ste rekli, ali ne na isti način, jer je već izrečeno“ kaže Papadakis. Ima više pauza, također: uživo možete vidjeti kad neko nešto razmišlja ili kada su ometeni. Preko telefona, pogotovo za nekog ko je sklon anksioznosti, svaka tišina može biti signal da su stvari krenule naopako.

Postoji i mišljenje da telefonski poziv oduzima više vremena nego poruka: dok se tekstualna poruka može poslati između nekih drugih aktivnosti, ovo prvobitno zahtjeva vašu potpunu pažnju, ili nešto slično tome. „Ljudi brinu, hoću li smetati toj osobi? Hoću li izledati kao gnjavator? Kaže Jeremy Jamieson, profesor psihologije na Univerzitetu Rochester izučavajući društveni stres i kontrolu emocija. Sa tim mentalnim sklopom, lako je zaključiti da telefonski poziv zvuči kao opterećujući zahtjev, koji druga osoba može izvršiti samo nevoljno.

Osjećate se kao da vas osuđuju.

I donekle ste u pravu. Ako ste ikad obavili razgovor u otvorenoj kancelariji, znate kako je neprijatan osjećaj da vršite razgovor pred svim kolegama a da pri tom kolege čuju samo vašu stanu priče. Prilikom razgovora licem u lice, oni koji slušaju razgovor a ne učestvuju u njemu, će svoju procjenu podjeliti na oba sagovornika, samim time nećete biti u prvom planu. „Ali dok pričate telefonom, nema te druge osobe, da malo odvuče pažnju od vas.“ kaže Queen, „ sva pažnja će biti usmjerena ka vama jer ste fizički jedini prisutni“ (i oni sigurno obraćaju pažnju: istraživanje govori da konverzacija gdje čujete samo jednu osobu više zaokuplja pažnju nego kada čujete klasični dijalog između dvije osobe).

Češće ipak, ljudi oko vas nisu ti, koji podstiču vašu anksioznost, to je osoba na drugoj strani linije. „Ne volimo da nas ocjenjuju drugi ljudi, čitav naš opstanak kao ljudska bića zavisi od drugih ljudi- mi smo vrlo socijalna bića- tako da svaki put kada se stavimo u poziciju da nas ocjenjuju, to izaziva mnogo stresa.“ kaže Jamieson. „To je slično javnom nastupu, odlasku na razgovor za posao, ili neko drugo slično iskustvo, koje podliježe ocjenjivanju. Ljudi smatraju da se možda neće dobro pokazati u tim situacijama.“

„Neki ljudi su mišljenja da su ulozi veći ako se radi o osobama sa kojima su u nekoj vezi “kaže Papadakis,“zabrinuti su da ne zabrljaju ili iznerviraju svoje prijatelje ili ljubavnog partnera, jer to može ostaviti posljedice na njihovu vezu. Ali ako zeznu telefonski razgovor sa recimo agentom potrošačke službe, tu osobu svakako više neće više nikad vidjeti“.

Kada se to desi, ljudi obično pokažu veći stepen samokontrole i svjesno prekrajaju svoje ponašanje shodno situaciji u kojoj se nalaze. Problem je ipak previše samokontrole, čime sam razgovor može izazvati veću nelagodu kao i pogoršati problem i anksioznost koji ide uz to. „Ljudi koji su skloni anksioznosti, su isto skloni da se previše fokusiraju na sebe i ono što rade kako bi bili sigurni da ne čine nešto što će ih osramotiti“ kaže Papadakis,“ što čini obavljanje razgovora mnogo težim, ako se fokusiram na ono što ja radim, a ne na ono što me sagovornik pita, jer samim tim mi je teže odgovoriti“

Jednostavno, ne radite to često.

Ovo je najprostiji razlog. Ali je tačan. Kao što su nekoć i vaši roditelji gunđali, ljudi danas, posebno omladina, ne uzima često slušalicu u ruke.“ Jedan od razloga je neiskustvo“ kaže Jameson,“ oni razumiju pravila pisanja poruka i značenje emotikona, ali što se tiče poziva telefonom, tu nemaju dovoljno znanja.

Poredi to sa učenjem djeda i bake kako da koriste Facebook. Nevješti su, ne znaju pravila, ne znaju šta se dešava. „ licem u lice može biti intuitivno, ali razgovor telefonom zahtjeva razumjevanje i suptilnija pravila ponašanja: ako rasčlanimo telefonski poziv na ove dijelove, trebali bi ste znati kako da graciozno pređete iz pozdrava u drugu fazu razgovora, kada da napravite pauzu, kada da uskočite u razgovor, kako da smirite situaciju. To je nešto što zahtjeva praksu.

Kako onda prevladati strah?

Najučinkovitiji način da pobjedite strah od telefona jeste da jedno vrijeme provedete telefonirajući. Zamislite da je telefonski poziv terapija. Što je više koristite, biće manje obeshrabrujuće. Queen predlaže da pristupate telefonu sa tehnikom koja se naziva kognitivno restruktuiranje, ili strateški mjenjate vaše mišljenje o telefonu. Ako je vaše mišljenje previše da se sa njim zamarate, na primjer, možete razmišljati ovako: „zašto bi se javili na poziv ako ne zanju pričati?“ kaže Queen, ili ako smatrate da ćete se spotaknuti o sopstvene riječi, probajte staviti grešku u kontekst i prije nego se desi: niste prva osoba sa kojom danas priča, niti jedini koji će izgovoriti lapsus tog dana“ ono što se čini kao velika stvar, drugim riječima, to drugoj osobi nije ni najmanje bitno.

Jednom kada to savladate, Papadakis savjetuje postavljanje konkretnih ciljeva, kao na primjer da nazovete nekoga i da ostanete na liniji čitavih pet minuta (kao suprotno od onog da nazovete nekog i da ne djelujete nervozno, što je teže objektivno procjeniti). Ključ je, objašnjava, počinjati sa malim i ići od manjih ka većim stresnim situacijama. Ako se vođenje opuštenog razgovora čini zastrašujuće, započnite sa više formalnim struktuiranim razgovorom a prije toga napišite sebi skriptu. Pokušajte i poneku rečenicu izgovoriti na glas, samom sebi, i kad sve isprobate, prionite na pozivanje!

Cari Room (nymag.com)

Prevod i adaptacija: Nataša Novaković (APPI)