Sigurno zvuči malo vjerovatno da bi neko ko nema namjeru da se ubije samopovrjeđivao se i nanosio sebi bol. Prema svjedočenju klijentice koja se povrjeđuje na način da kada se osjeća loše povuče još jednu crtu žiletom na svojim rukama ili bedrima ali ne dovoljno duboku da bi imalo ozbiljnije posljedice i trebala pomoć ljekara, navodi da kada je njena porodica i okolina primjetila povrede prvo što su učinili su je osudili, nametnuli osjećaj krivice i stida zbog toga što radi, misleći da ona to radi iz nekog hira, želje za privlačenjem pažnje ili po ugledu na neke pokrete uljepšavanja tijela ožiljcima.

Ali ajde da vidimo šta leži u pozadini takve potrebe i prakse samopovrjeđivanja.

U prošlosti je bilo jako malo studija koje su istraživale ovo područje i pokušale objasniti zašto dolazi do toga i koja je svrha samopovrjeđivanja, međutim u posljednjih 10 do 15 godina urađen je veliki broj studija a kako bi pojasnili ovu pojavu. Definicija samopovrjeđivnja bi bila: svako namjerno povrjeđivanje vlastitog tijela bez suicidalnih namjera (namjere da se ubije) i za svrhe koje nisu društveno sankcionisane. Samopovrjeđivanje se odnosi na rezanje, opekotine, grebanje, udaranje, a većina osoba koje se samopovrjeđuju koriste ne samo jednu metodu nego više njih.

Samopovrjeđivanje je najviše zastupljeno kod adolescenata i mlađih odraslih osoba, a najveći broj slučajeva koji prvi puta posegnu za samopovrjeđivanjem je u razdoblju između trinaeste i četrnaeste godine. Kako kod odraslih tako i kod adolescenata veća je zastupljenost samopovrjeđivanja kod onih osoba koje već imaju druge probleme mentalnog zdravlja kao što su anksioznost, depresija, disregulacija emocija, a posebno se javlja povećana zastupljenost kod osoba koje imaju izražene negativne emocije prema sebi i pretjeranu samokritičnost. Iako je uvriježeno mišljenje da se ova pojava javlja više kod žena ona je podjednako zastupljena kod oba spola. Međutim razlika postoji, a ona se odnosi na metode samopovrjeđivanja, žene su sklonije sječenju dok muškarci udaranju i opekotinama.

Nekoliko je zabluda tj pogrešnih vjerovanja vezano za uzroke samopovrjeđivanja

• Gledano kroz historiju samopovrjeđivanje je posmatrano kao simptom BPDa (Bipolarnog poremećaja ličnosti), međutim brojna istraživanja su pokazala da se samopovrjeđivanje javlja i odvojeno od tog poremećaja, iz tog razloga u DSM-5 samopovrjeđivanje je u zasebnoj kategoriji.

• Vjerovanje da je glavni uzrok i pokretač na samopovrjeđivanja proživljeno seksualno zlostavljanje iz djetinjstva, a studije su pokazale samo blagu povezanost između ova dva fenomena.

• Treća zabluda jeste motivi koji dovode do samopovrjeđivanja, gdje se vjerovalo da je glavni motiv želja za privlačenjem pažnje i izazivanjem reakcija kod drugih ljudi.

Zašto se ljudi namjerno samopovrjeđuju?

Najšire razmatrano, svrha samopovrjeđivanja jeste da privremeno ublaži preplavljujuće negativne emocije. Intenzivne negativne emocije se javljaju prije samog samopovrjeđivanja, a samo djelo samopovrjeđivanja dovodi do redukcije negativnih emocija kao i do osjećaja olakšanja i mira. Drugi razlog samopovrjeđivanja je ljutnja usmjerena na sebe i samokažnjavanje. Razlog samopovrjeđivanja može biti i želja da se utiče na druge kao i ostavljanja svjedočanstva na tijelu za duševnu bol koju osjećaju. Generalno razlozi za samopovrjeđivanje se mogu podijeliti u dvije kategorije: a) intrapersonalni- fokus na sebi (regulacija emocija i samokažnjavanje) b) interpersonalni-fokus na drugima (želi se uticati na druge).

Razlika između suicidalnih ponašanja i samopovrjeđivanja

Značajna je razlika između suicidalnog ponašanja i samopovrjeđivanja. Samopovrjeđivanje je znatno zastupljenije, uključuje više različitih metoda (rezanje, opekotine) a rezultira povredama na tijelu koje su manje opasne, teške i letalne za razliku od pokušaja samoubistva. Ono što je bitno istaknuti da osobe koje se samopovrjeđuju ne žele da okončaju svoj život, i obično su bez suicidalnih ideja. Međutim studija su pokazale da samopovrjeđivanje jeste snažan indikator budućeg pokušaja samoubistva, čak veći od postojanja predhodnih pokušaja samoubistva.

Prema Joinerovoj interpersonalnoj teoriji samoubistva da bi do pokušaja došlo osoba mora imati želju da se ubije kao i biti sposobna da postupi prema toj želji, da bi potencijalno rezultiralo letalnim (smrtnim) ishodom suicidalnog pokušaja. Općenito ljudi pokušavaju izbjeći i plaše se boli i tjelesnih povreda koje bi mogle dovesti do smrtnog ishoda. Sticanje sposobnosti za samoubistvo podrazumijeva prevazilaženje boli i straha povezanih sa izvođenjem čina samoubistva. Samopovrjeđivanje je jedinstveni rizikofaktor za suicid jer je snažno povezan sa interpersonalnim i emocionalnim problemima a što povećava mogućnost javljanja suicidalnih ideja ili želja, i desenzitizira ljude na bol a što povećava sposobnost da neko postupi po suicidalnoj želji.

Razumijevanjem uzroka i svih faktora rizika samopovrjeđivanja pomoći će nam razumjeti i tražiti pomoć (psihoterapijski tretman) za ovakvu vrstu problema, bez osjećaja stida i krivice i osude od strane okruženja.

Kroz psihoterapiju ovakvi klijenti uče stavljati naglasak na funkcionalne i zdrave procjene i načine rješavanja problema, kako regulisati svoje emocije. Terapijski pravci i tehnike koje su se pokazale u efikasne u rješavanju ovih problema jesu: dijalektična bihejvioralna terapija, motivacioni intervju, terapija usmjerena na rješenje problema, kognitivno-bihejvioralna terapija i funkcionalna procjena.

Vildana Zrnanović, psiholog
izvršni direktor APPI