Gubitak bliske osobe je uvijek bolan, ali proces žalovanja nakon gubitka bliske osobe uzrokovane samoubistvom je dodatno težak i kompleksan za porodicu i prijatelje. Iako mnogi suosjećaju sa članovima porodice i prijateljima osobe koja je izvršila suicid, oni nerjetko bivaju i stigmatizirani i izolirani.

Stigmatizacija se odnosi na stav okoline da žrtva i njena porodica i bliske osobe nisu pružili podršku i mogli se iznijeti sa emocionalnim problemima, te osjećaj stigme i stida jeste barijera za njihovo traženje podrške i pomoći od strane profesionalaca. Porodica i prijatelji često se ostaju pitati zašto je to osoba učinila, ali suicid je kompeksan, i obično ne postoji jednoobrazno objašnjenje zašto se to dešava.

Suicid je globalni problem gdje svake godine oko 800 000 osoba sebi oduzme život (Spillane, 2018). Iza svake osobe koja sebi oduzme život u prosjeku 60 njemu bliskih osoba biva „pogođeno“ njegovom smrću. Osobe bliske žrtvi često imaju intenzivan osjećaj krivice i osjećaja odgovornosti za smrt jer smatraju da su mogli i trebali učiniti nešto da spriječe tragični ishod.

Oni takođe mogu kriviti žrtvu zato što je donijela odluku da umre, ili nekoga drugog za koga smatraju da nije učinio dovoljno, nije odgovorio na poziv, nije dovoljno pružio podrške, propustio je značajne znakove da bi se to moglo desiti, posvađao se sa žrtvom ili je razočarao ili je na neki drugi način mogao spriječiti i utjecati na ishod. Nekada takođe  krive i ljekara što nije prepoznao „signale“, tretirao bolest, ili smatraju da je propisao pogrešnu terapiju.

Javlja se i ruminacija misli jer osobe bliske žrtvi imaju potrebu da znaju zašto je to učinila (za razliku od npr okoline osobe koja je preminula od karcinoma), jer samoubistvo u velikom broju slučajeva je apsolutni šok za bližnje, koji razmišljaju „da se činilo da je bio dobro“, „pravio je planove za budućnost“, te često imaju osjećaj napuštenosti i odbacivanja „Zašto mi je to učinio?“, „Zar me nije volio, zar mu nisam ništa značio?“

Ovakve misli mogu izazvati ljutnju i dodatno produbiti osjećaj krivice. Osobe koje izgube bližnjeg suicidom u većem su riziku da imaju komplikovan proces žalovanja koji uključuje produženo žalovanje, samookrivljavanje, i izbjegavanje svih podsjetnika na gubitak pa sve do pokušaja da se osjete što bliže žrtvi kroz čuvanja svih uspomena, fotografija, odjevnih predmeta i drugih objekata povezanih sa žrtvom.

Komplikovano žalovanje ukoliko se ne prepozna i ne tretira može trajati godinama. Osobe bliske žrtvi imaju veću vjerovatnoću za razvoj različitih psiholoških, fizičkih i psihosomatskih tegoba. Studija koju je proveo Spillane i suradnici (2018) je pokazala da jedna četvrtina osoba bliskih žrtvi će imati povišen nivo depresivnosti i stresa a jedna petina i povišen nivo anksioznosti i simptome PTSP-a kao i probleme u socijalnim relacijama i na poslu.

Psihosomatske reakcije se odnose na jake abdominalne bolove, gubitak apetita, nizak nivo energije i narušen san. Osobe bliske počiniocu suicida su takođe u velikom riziku za pojavu suicidalnih misli i pokušaju izvršenja suicida. Studija koju su proveli Pitman i sur (2016) , gdje ispitano 3432 mlade osobe koje su izgubile bliskog prijatelja ili člana porodice zbog suicida  je pokazala da imaju veću vjerovatnoću da pokušaju samoubistvo od osoba koje su izgubile blisku osobu zbog nekog drugog prirodnog uzroka. Efekat je jednak bez obzira da li su sa žrtvom bili u krvnom srodstvu ili ne.

Samoubistvo nekih poznatih ličnosti poput Robina Wiliamsa skrenuli su pažnju na značaj svijesnosti o riziku za samoubivsto kao društvenom problemu i potrebi prepoznavanja i pružanja stručne  podrške svim osobama koje su pogođene takvim gubitkom. Istraživanja su pokazala da osobe bliske žrtvi trebaju se javiti na individualnu psihoterapiju i savjetovanje te priključiti se grupama podrške osoba koje su proživjele slično iskustvo.

Profesionalci mogu pomoći u razrješenju brojnih pitanja kao što su: razumijevanju smisla svega što se desilo i razumijevanju oboljenja koje je preminuli imao, tretman PTSP-a, istraživanje nedovršenih „pitanja“ koje su imali sa preminulim, razvoj coping mehanizama za različite reakcije članova porodice i prijatelja, podrška i razumijevanje dok se prolazi kroz proces žalovanja, rad na simptomima depresije, anksioznosti i dr.

Autor: Mr.psi.Vildana Zrnanović-Hasanović, dipl. psiholog Specijalizant kliničke psihologije, Stalni sudski vještak psihološke struke, Porodični savjetnik, EMDR praktikant, KBT terapeut u edukaciji