Čovječanstvo je sebe dovelo u apsurdno stanje, imajući mnogo potencijala, ali ipak malo produktivnosti…
Naime, živimo u dobu razvoja, tehnike i tehnologije, mnogih mogućnosti i postizanja mnogih kvalitetnijih uslova za život, pa ipak među nama sve je u stanju haosa društvenih razvratnosti i opšteg bespuća. Teško je shvatiti da pored tolikih inovacija koje smo doživjeli tokom našeg životnog vijeka, ipak idemo unazad (i sa socijalnog i sa emocionalnog aspekta), i da su naše mogućnosti, koje su danas najveće do sad, ipak kontradiktorne prirode, nerijetko neproduktivno i nekonstruktivno usmjerene i pretvorene u razloge za samouništenje, što se negativno odražava na naše psihičko i fizičko zdravlje, socijalne i emocionalne odnose, odnosno na naš cijelokupan kvalitet života.
Tako je danas među nama: Sve više mogućnosti komunikacije, ali sve manje produktivne direktne komunikacije; Sve više mogućnosti međusobnih susreta, ali sve manje željnih međusobnih sastanaka (porodičnih, partnerskih, prijateljskih, kolegijalnih); Sve više mogućnosti načina ukazivanja pažnje, ali sve manje brižnih znakova pažnje i uvažavanja; Sve više mogućnosti pristupnosti ka kvalitetnom štivu (knjige, eseji, predavanja, dok. programi), ali sve manje interesa za kvalitetnim obrazovanjem; Sve više mogućnosti usvajanja znanja o domaćim i stranim kulturama, jeziku, običajima, ali sve manje pristojnosti i prihvatanja različitosti; Sve više mogućnosti pomaganja drugima, ali sve manje želje da se bezuvijetno pomogne drugima; Sve više mogućnosti iskazivanja brižnosti, ali sve manje želje za izražavanjem ljubavi, pažnje, poštovanja….
Nažalost u današnje vrijeme, dominira stanje “osiromašene“ ljudskosti, uslijed meteža emocionalne i socijalne distance među ljudima, prebukirano međusobnim nerazumijevanjem, netolerancijom razlika, površnim emocijama, osiromašenim društvenim i moralnim vrijednostima, devijantnim ponašanjem ( zavisnosti, promiskuitet, sklonost ka nasilju i sl.), stresom, nelagodom, egoističnim motivima, materijalizmom i sl.
Takva “toksična” sredina prigušuje sve potencijalno produktivno, konstruktivno i humano, u strahu od narušavanja toksične prirode sredine, koja se sa svojom čamotinjom stopila i naučenoj bespomoćnosti prepustila. Ali, uvijek postoji nada, u vidu razvoja svijesti o potrebi za kvalitetnijim, produktivnijim i konstruktivnijim načinom života, kao izbor koji bi svakom od nas godio, pri izvlačenju iz čamotinje naučene bespomoćnosti, u kojoj se trenutno davimo.
Dragica Bošnjak, magistar psihologije – Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja