Napad panike je jedan od najstrašnijih doživljaja koje čovek može da podnese. Dešava se da intenzitet napada nekad bude slabiji, a nekad toliko jak da jedino sto možemo pomisliti jeste da umiremo. On ima početak, kulminaciju i, naravno, kraj, posle čega sledi iscrpljenost organizma.
Uzbuna kreće sa otežanim disanjem, ubrzanim radom srca, bolovima u grudima, osećajem da su noge i ruke oduzete, zatim se javljaju mučna, gušenje, trnjenje celog tela, nesvestica, strah, vrućina i osećaj da ćemo svakog trena izgubiti svest, nakon toga se sve stišava i prolazi.
Napadi se mogu javljati jedan za drugim u kratkim razmacima ili periodično. Onda se rađa novi „strah od straha“ da se sve ovo ne ponovi. Dobra i utešna vest je da, zapravo, niko nije umro od napada panike iako, bez pogovora, to doživljavamo kao da nam se umiranje sasvim približilo. Najbitnije od svega je prepoznati ga i znati da nam se u određenom trenutku dešava panika a ne nešto drugo na šta se, obično, pomisli, kao što je infarkt.
Kad to znamo, onda nas svest o tome da nismo životno ugroženi opušta i smiruje. Tada posebnu pažnju treba obratiti na disanje, jer će umiriti srce i uspostaviti kontrolu. Najbolje je malo zabaciti glavu ako sedite ili stojite, i trbušno, duboko, udisati vazduh na nos a izdisati kroz usta dok se pluća ne isprazne. Fokusiranje na disanje je ključno. Dakle, kad znamo šta nam se dešava i prihvatimo to uz činjenicu da će brzo proći, jer ne može drugačije, napadi panike će biti manjeg intenziteta. Naprosto, osećamo ih kao bilo šta neprijatno, bol, recimo, ali nećemo duhom klonuti zbog mogućnosti da će nam se ponoviti.
Meditacija nas udaljava od ovakvih stanja jer služi za opuštanje duha i tela, oslobađanje od misli koje nam nisu od koristi i za podizanje svesti o nama samima, pored ostalog. Sva ova nevolja pogađa izuzetno senzibilne ljude a ne bolesne i ne predstavlja nikakvu sramotu.
Mnoge bi iznenadio podatak o tome koliki broj ljudi je suočen sa napadima panike ali o tome ne govore jer se odnos okoline prema njima, često, promeni zbog toga. Istini za volju, najčešće se nailazi na nerazumevanje i to treba ignorisati.
Nekada sam zbog napada panike jurila u Urgentni centar, sada niko i ne primeti da mi se događa, čak ni osoba koja je u tom trenutku sa mnom. Dozvolim panici da me savlada jer znam, za par minuta će sve biti u redu. Sa takvim odnosom, napadi su se znatno proredili, jedva da se nekad i dogode.
Verujem da na ovaj način svako može sebi da pomogne, a u međuvremenu, pronađite izvor straha i onoga što vas destabilizuje, zapitajte se zašto vas to remeti, posvetite više vremena onome što vas raduje i daje osećaj sigurnosti.
Potreba za uspostavljanjem kontrole nad svim situacijama, uglavnom, dovodi do ovakvih stanja.
Birajte lepe misli, a ako verujete da ih ne možete imati, onda oživljavajte lepa sećanja. Važno je prebaciti težište na stranu pozitivnih vibracija.
Ako sam ja uspela, može svako! Srećno!
RIJEČ STRUČNJAKA
Psiholog Vildana Zrnanović: Pohvalno je javno iskazati postojanje problema iz sfere mentalnog zdravlja jer je jako značajan istup i priznanje o postojanju problema ovakve vrste od strane javnih, utjecajnih osoba, ili profesionalaca kao što je novinarka Dragana Lilić koja dolazi iz sfere medija, a što nije praksa u našoj zemlji i okruženju.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije ( WHO) svaka četvrta osoba u toku svog života se susretne sa problemima mentalnog zdravlja. Veliki broj istraživanja pokazuje sve više značajnu povezanost između somatskih simptoma i bolesti i mentalnog zdravlja. Međutim, iako tretman i otklanjanje tegoba većine smetnji mentalnog zdravlja je uspješno i relativno jednostavno kada se osoba javi na vrijeme, samo 20-35% osoba prizna problem i zatraži stručnu pomoć.
Predrasude i strah od stigmatizacije i etiketiranja su glavni razlozi zašto osobe se ne jave stručnim licima ili se jave psihologu i psihijatru tek u poodmaklom stadiju bolesti. Ključni aspekti stigmatizacije osoba sa problemima mentalnog zdravlja jeste što se uglavnom takve osobe evidentiraju zatim od strane okruženja se doživljavaju opasnima, izbjegava se kontakt sa njima, porodica se stidi člana jer vjeruje da je bolest nasljedna.
Razgovarajući sa osobama koje pate od tegoba iz spektra mentalnog zdravlja, dok iznose svoja neugodna iskustva u socijalnoj sredini oni navode: doživljaj diskriminacije, omalovažavanja, prezir, ogovaranje, potcjenjivanje, izolaciju, podrugljivanje, nerazumjevanje, dodjeljivanje epiteta opasan i agresivan. Neugodnosti su prisutne u porodici, u komšiluku, od strane kolega, medicinskog osoblja.
Sami mediji jako doprinose širenju stigme i pogrešnih uvjerenja i negativnih emocija vezanih za osobe sa problemima mentalnog zdravlja. Neka istraživanja pokazuju da se u prosjeku objavi jedan prikaz dnevno vezan za duševnu smetnju, gdje se pojam duševne smetnje generalizira, često se koristi neadekvatna terminologija kao što je šizofreničar, psihički bolesnik i time se još više povećava strah kod ljudi i širi stigma.
Pohvalno je javno iskazati postojanje problema iz sfere mentalnog zdravlja jer je jako značajan istup i priznanje o postojanju problema ovakve vrste od strane javnih, utjecajnih osoba, ili profesionalaca kao što je novinar Dragana Lilić koja dolazi iz sfere medija, a što nije praksa u našoj zemlji i okruženju.
Vjerujemo da ružne stvari se ne mogu dogoditi nama, da se to događa nekome drugom i daleko od nas. U svijetu se praksa i tretman problema mentalnog zdravlja kao i pružanje alternative i izbora tretmana dosta izmijenila i napredovala tako da danas imamo brojne terapeute, psihologe, psihijatre koji su priznali i podijelili vlastita iskustva duševnih smetnji te kroz iskustveni način pristupaju tretmanu svojih klijenata i šire svjesnost da svako od nas može naići u jednoj fazi svoga života na probleme mentalnog zdravlja.
Jako je pohvalno što je neko iz vlastitog iskustva pojasnio i podijelio sa širom javnosti šta znači doživjeti panični napad te koje su mogućnosti da sami sebi pomognemo kratkoročno tj simptomatski u takvoj situaciji. Kada govorimo o paničnim napadima, koji spadaju u kategoriju anksioznih poremećaja jako je bitno napraviti kvalitetnu diferencijalnu dijagnostiku tj prepoznati i naglasiti razliku između normalnog straha, paničnog napada, paničnog poremećaja i drugih poremećaja, te odrediti temeljni problem i uzrok.
Stres koji se bazira na strahu je normalna reakcija kada se suočimo sa neugodnom, neočekivanom i novom situacijom. Ta reakcija je sastavni dio našeg nervnog sistema i reagovanja, koja nam pomaže da odaberemo adekvatan odgovor na situaciju-boriti se, pobjeći ili se „zamrznuti“.
Međutim, panični napad je iznenadna i preplavljujuća anksioznost i strah koja nas imobilizira, javlja se neočekivano bez jasnog razloga pa čak i kada se odmaramo ili spavamo. Panični napadi se mogu javiti samo jedanput, nekoliko puta ili prerasti u panični poremećaj. Panični napadi se javljaju kao dio fobičnog poremećaja a takođe mogu biti sekundarni kod depresivnog poremećaja (najčešće kod muškaraca). Ukoliko se ostave netretirani mogu prerasti u panični poremećaj i dovesti do povlačenja iz svakodnevnih aktivnosti.
Karakteristike paničnog poremećaja jesu panični napadi koji se ponavljaju, velike promjene u ponašanju ili stalna anksioznost i strah od ponovnog paničnog napada. Sam doživljaj paničnog napada ostavlja brojne emocionalne posljedice, urezuje u memoriju sjećanje preplavljujućeg straha i terora a što utiče na samopouzdanje i ometa u svakodnevnom funkcionisanju.
Simptomi paničnog poremećaja su: anticipatorna anksioznost-napetost i strah koji se javljaju između dva panična napada umjesto opuštenosti i relaksacije, „strah od straha“, fobično izbjegavanje-izbjegavanje određenih situacija i okruženja koje može odvesti u agorafobiju. Prije se smatralo da agorafobija predstavlja strah od javnih i otvorenih mjesta kao što su trgovi, međutim danas se smatra sastavnim dijelom uznapredovalog paničnog poremećaja. Ona se karakteriše izbjegavanjem mjesta gdje ukoliko bi dobili napad panike za nas bi to bilo sramotno, možda ne bi mogli dobiti adekvatnu pomoć ili bi bilo teško pobjeći odatle. Zbog tih strahova osoba sve više počinje izbjegavati različite situacije te u ekstremnim slučajevima osjeća se sigurno jedino u vlastitom domu. Agorafobija se obično razvija nakon godinu dana od prvog paničnog napada.
Panični napadi i panični poremećaj je stanje koje se može dobro tretirati i ima dobru prognozu. Svega nekoliko psihoterapijskih sesija i strategija samopomoći mogu riješiti problem. Psihoterapijski pravci koji su se pokazali najefikasnijim u tretiranju ovog problema jesu: KBT- kognitivno bihejvioralna terapija se fokusira na obrasce mišljenja i ponašanja koji hrane ili su trigeri paničnih napada. Pomaže da sagledamo naše stahove na realističniji način.
EMDR- nova i revolucionarna metoda desenzitizacije i reprocesiranja pokretima očiju koja se pokazala jako efikasnom i brzom u razrješenju problema paničnih napada. Simptomi nestaju već nakon nekoliko sesija a daje alternativu ljudima koji nisu bili zadovoljni tradicionalnijim terapijskim metodama.
Dragana Lilić je već podijelila nekoliko savjeta i strategija samopomoći, još neke od korisnih strategija su:
-
Saznaj i nauči što više o paničnim napadima i šta se sa organizmom događa tokom napada-sama svijest o tome i posjedovanje pravih informacija smanjuje stres i strah jer znamo da nećemo umrijeti ili poludjeti.
-
Izbjegavaj pušenje, alkohol i kofein-mogu biti trigeri paničnih napada jer su stimulusi.
-
Nauči kako da kontrolišeš svoje disanje- hiperventilacija koja se javlja tokom paničnog napada izaziva brojne tjelesne senzacije, dok duboko disanje (disanje iz stomaka) može tijelo osloboditi od simptoma paničnog napada ili ih ublažiti.
-
Vježbaj tehnike relaksacije- yoga, meditacija, vođene fantazije, progresivna mišićna relaksacija pomažu kod oslobađanja stresa i anksioznosti.
-
Redovna tjelovježba- dokazano smanjuje anksioznost, najmanje pola sata aktivnosti: trčanja, plivanja, plesa.
-
Obezbijedi sebi dovoljno kvalitetnog sna
Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja