Do „juče“ je Vaše dijete bilo pristojno, odgovorno, rječnika primjerenog za uzrast…

Gotovo preko noći su postale evidentne fizičke promjene… Ali ono što roditelji posmatraju razgoračenim očima je način komunikacije, ophođenje prema Vama, prema školi, prema sebi, prema… Emocije osciliraju od euforije do potpune bezvoljnosti, nemotivisanosti i tuge kojoj se kraj ne nazire… U jednom momentu Vam „popuju“ iz pozicije najpametnijeg, u sljedećem se raspekmeze…

Da bi ova bura hormona, emocija, džikljanja ekstremiteta… bila što bezbolnija i za Vas i za dijete, jako je bitno da shvatite kroz šta oni prolaze i na taj način budete malo gluvi na uvrede, jer u adolescentskom periodu je otpor prema autoritetu/roditeljima zdrav jer omogućava razvoj ličnog identiteta i integriteta.

Ali idemo redom… Šta da očekujete… Naoružani znanjem, prihvatanjem i strpljenjem primiriće se i bojno polje…
Sve kreće od neke desete godine, a završava oko devetnaeste… Sad ide ona esencijalna rečenica: U moje vrijeme nismo ni znali da smo u pubertetu, a ako jesmo ono je kraće trajalo! E pa nije.
Mišljenje se formira iz konkretnog ka apstraktnom, te nemaju baš adekvatan uvid u uzročno-posljedične odnose, u skladu s tim je prisutna impulsivnost i eksperimentisanje u ponašanju. Na emocionalnom planu oscilira raspoloženje, razdražljivi su, usamljeni… Okupirani svojim tijelom, seksualnošću…

Pripadnost vršnjačkoj grupi je dominantna potreba djeteta. Povećava se uticaj vršnjaka, kao i otpor prema autoritetu, što rezultira konfliktima ali u konačnici adolescencije dolazi do ponovnog zbližavanja, ali sada iz ugla odraslog. Ovaj uzrast je bogat pitanjima: Da li sam normalan? Ko sam ja? Kuda idem?… Postavlja se pitanje lične privlačnosti, preispitivanje seksualnosti, socijalnih uloga, sistema vrijednosti… U sklopu ispitivanja svoje seksualnosti očekivane su i homoseksualne tendece, koje najčešće budu prolazne…
Ovo je najčešći proces u kom dijete postaje odrasla osoba. Ne traju sve faze kod svakog isto, niti su jednako zastupljene. Takođe postoje preklapanja u svim ovim fazama…
Kako god, suština je u tome da prihvatite svog tinejdžera, a da sve atake ne doživljavate lično…

Kako je u Malom princu divno rečeno: “Svi odrasli su nekada bili djeca… Ali samo nekoliko njih se toga sjeća”.

Pa sjetite se, i prigrlite dijete iako je ponašanje daleko od Vaših očekivanja, jer ih niste rodili da bi ispunjavali Vaša očekivanja.  Roditeljska ljubav i bezuslovno prihvatanje mnooogo doprinose da kad sve ovo prođe Vi imate blizak odnos sa svojim djetetom, tad već formiranim bićem.

 

Irena Spasojević, dipl.psiholog

APPI – Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja