Uče nas kako da izračunamo korijen iz brojeva, kako se kreću planete, ispod kog drveta je sjedio Aristotel kad je smislio da „Kvalitet nije djelo, nego navika”, na kom meridijanu se nalazi selo pored sela u kom ima 200 grla stoke, kad koristimo aorist, šta je jotovanje, a šta palatalizacija… A o tome kako reagujemo u novim situacijama, kao što je rađanje bebe, ne uči nas niko… Jer što će nas o tome učiti, jer sav ovaj narod što po svijetu hodi je neko rodio, pa što praviti nauku od dolaska novog bića na svijet…
Uče nas i da je taj porođaj prirodan i dojenje i da se sreća podrazumijeva, a kad se pojavi njeno odsustvo, jedini logičan način razmišljanja je da s nama nešto nije u redu… Ove floskule me podsjećaju na lekcije iz ljubljenja u tinejdžerskim novinama, „Samo se prepusti i sve će samo odigrati“.
E pa niti se to ljubljenje tako desilo, a ni trudnoća, porođaj, dojenje, dolazak iz bolnice, stvaranje odnosa i tog osjećaja sreće ne idu po tim lažnim, nafriziranim savjetima kojim dominira ležernost, koju u realnosti srećemo često kao i Pančićevu omoriku.
Kako dolazi taj baby blues?
Beba, koju smo u stomaku mazili, čekali, s njom disali, smijali se tako da i kad prestane smijeh stomak se još neko vrijeme trese, plakali s nekom duplom tugom, brinule sve brige svijeta… došla je na svijet, držimo je u rukama, a osjećaj… Neki nenadani, niotkog ikad spomenut, neka tuga i nepotpunost, neki fal u cijeloj punoći.
Ne dešava se samo Vama, dešava se mnogima… A jer…
Od hormonskih promjena, drastičnog pada estrogena i progesterona, usklađivanje sa bebinim potrebama, nespavanje, briga da li je sve u redu, nespavanje i kad beba spava da se odrade sve tekuće nepotrepštine koje se odrađuju kao da je u pitanju život… Umor na umor, a umor intenzivira razdražljivost, oscilacije raspoloženja, utiče ne percepciju, zaključke… Strah za bebu, strah da li je s Vama sve u redu… Porodična atmosfera je jakooo bitna…
Koliki je osjećaj prijatnosti, podrške, zajedništva, koliko su novoj majci zadovoljene potrebe njenog Bića… Na sve ovo se nakalemi ona floskula da moraš biti sretna, a realnost demantuje to moranje i onda nastupa preispitivanje svog postojanja, kompetencija, adekvatnosti, poimanja uopšte…
Sve kulminira krivicom i kumulacijom straha. I iz dana u dan spirala dobija dimenziju vrtloga.
Najbitnije mi je da čujete da niste ni bezobrazne, ni loše, ni nezahvalne, jer toliko ljudi želi bebu a ne može je imati, ne dozvolite tim mislima da Vas okupiraju i da ovladaju Vama.
Ništa od navedenog niste!!!
Vi ste, osim što ste majka, i dalje Biće sa svim potrebama za sigurnošću, nježnošću, pažnjom, ljubavlju… I to što doživljavate nije odstupanje od većine, samo tako kako se Vi osjećate kao endem, tako se sve osjećaju i ćute – kako naša kultura nezdravo podržava…
Ukoliko Vam ovo poimanje nije dovoljno da se konsolidujete, obratite se psihologu da osnažite svoje kapacitete i zavolite sebe sa svim svojim osobinama i uplovite u majčinstvo sa uživanjem, razdražljivošću, ljubavlju i tugom, i ljutnjom, i svim ljudskim…
Irena Spasojević, diplomirani psiholog
Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja