Pokušaj samoubistva i samoubistvo označavaju se kao samoubilačka ponašanja.
Na žalost i u djetinjstvu i mladosti imamo ova ponašanja koja su svjesno ili nesvjesno i namjerno usmjerena na samouništenje. Ako posljedica ovakvog ponašanja nije smrt onda je riječ o pokušaju samoubistva, a u suprotnom o samoubistvu.
Ovo je sigurno jedna od tema koja ni profesionalce koji se bave ovom temetikom koja je predmet raznih nauka, psiholoških, medicinskih, pravnih i drugih ne ostavlja ravnodušnim, a posebno je užasavajuća za šire mase.
Rijetko kome da u sjećanju ne ostane dugo urezana informacija o nekom ovakvom tragičnom događaju.
Teško je obuhvatiti svu raznolikost samoubilačkog ponašanja, u najranijem djetinjstvu, na primjer u predškolskoj dobi najčešće je to rezultat neke igre ili oponašanja neke viđene situacije na televiziji ili slično, s obzirom na saznajni uzrast djeteta u tom periodu oni se ne mogu okarakterisati kao svjestan i namjeran čin.
Često u tradicionalnoj pedagogiji vidimo roditelje, bake i sl. kako u dječijoj igri gdje dijete ovog uzrasta stavlja neki konopac oko vrata ili kesu na glavu reaguju užasom i strogim upozorenjima da je takva igra apsolutno nedozvoljena.
Upravo zbog nepredvidljivosti dječijeg ponašanja svakako je stalni nadzor i razgovor sa djecom najbolja preventiva. Međutim ako se radi o starijoj djeci i adolescentima ovakvo ponašanje može biti svjesno i namjerno ali takođe i nesvjesno.
Najčešće pokušaji samoubistva i samoubistava u djetinjstvu i mladosti izvode se hemijskim sredstvima, lijekovima, vješanjem, skakanjem sa visine, rezanjem vena i dr načinima.
Nema posebnih osobina ličnosti djece koji bi upućivali na sigurnu strukturu ličnosti predodređenu za ovakva ponašanja, ali se mogu izdvojiti neke osobine ličnosti koja mogu biti povezana sa ovim problemom: nemogućnost mentalne obrade napetosti, sklonost ka akciji, impulsivnost, nesposobnost saopštavanja misli i osjećanja, žalost i neprijateljstvo prema sebi i svijetu.
Razvojne turbulencije u djetinjstvu i mladosti, odnosno psihološkom razvoju mladih kao simptom mogu imati samoubilačko ponašanje i u psihološkoj praksi su najčešći primjeri. Posebno je značajno prepoznati ih i pružiti adekvatnu i blagovremenu stručnu pomoć. Nikada se ne smiju olako shvatiti i umanjiti im se značaj, čak i kada izgledaju kao sredstvo ostvarivanja sekundarne dobiti. Ona su uvjek indikator potrebe i zahtjevaju pažnju. Nekada i sam pokušaj bez krajnje namjere ubistva može dovesti do slučajnog fatalnog ishoda.
Unutrašnja, psihološka zbivanja koja dovode do pokušaja samoubistva su različita. U praksi se prepoznaju agresija, strepnja, strah, tuga, depresija.
Najčešći su strahovi od nasilja, moralne osude, uopšte kazne, odbacivanja, napuštanja, neuspjeha u školi. Mladi bez adekvatne pomoći i mogućnosti iznalaska rješenja jedini izlaz od nepodnošljivih osjećanja, za koja samo žele da prestanu mogu vidjeti upravo u ovom ponašanju.
Postoje i pokušaji samoubistva koji su izraz dubljih zdravstvenih problema u ličnosti, koji su mnogo rjeđi i u literaturi ih obično označavaju nerazumskim pokušajima samoubistva.
Najčešće psiholozi u pokušajima razumjevanja samoubilačkih radnji kod djece i adolescenata pokušavaju shvatiti njenu funkciju, u smislu da li je to poziv za pomoć, kažnjavanje sebe, kažnjavanje drugih i slično. Svakako je u pitanju indikator potrebe za normalizacijom, odnosno rastom i razvojem.
Interesantna su i sociološka objašnjenja koja posljedicu ovih ponašanja vide u društvenim, ekonomskim, političkim i drugim socijalnim činiocima.
Svakom slučaju je nephodno pristupiti individualno i liječiti uzroke ovog ponašanja, pojedinca, porodicu ili socijalno okruženje. Stručnjaci, roditelji i društvo samo zajedno mogu prevenirati i umanjiti rizik i učestalost samoubilačkog ponašanja a mladi koji su pokušali samoubistvo uz adekvatnu pomoć mogu nastaviti život kao osobe bez psiholoških smetnji.
Ivan Kuč, psiholog, stručni saradnik APPI