Djeca su najosjetljivija populacija svakog društva, na njima “svijet ostaje”, “zbog njih se živi”, “ukras su svijeta”, a način tretiranja dječijih potreba najslikovitiji je primjer humanizacije i civilizovanosti odnosa u nekom društvu, odnosno socijalne sigurnosti.
Nema ništa prirodnije od potrebe roditelja da brinu o svojoj djeci i da žele siguran ambijent za njihovo odrastanje. Pored brojnih socijalno patoloških pojava koje su surova realnost sadašnje BiH, nasilje među djecom i nad djecom posebno je šokantno i uznemirujuće, naročito za roditelje te one koji to planiraju postati.
Poznata pedagoška krilatica “roditelji trebaju djeci dati krila, pustiti ih da odu u svijet i pokažu šta su naučili” sada je u BiH dobila doslovno značenje. Međutim, ispostavlja se da nije lako lako doći do tog stepena maturacije i eventualnog odlaska u neko sigurnije društveno uređenje, jer mnogo je zahtjeva kao i izazova pred rodteljima do tada.
Kako vaspitavati djecu u BiH?
Etičke su dileme za roditelje, stručne savjetnike i pedagoške radnike. Ono što je posebno ekstremno i uznemirujuće jeste porast nasilja nad djecom a posebno seksualnog zlostavljanja. U slučajevima društvenih anomija, ratova, kriza i sličnih situacija gdje su sistemska uređenja nedovoljna rađa se pogodno tlo za osobe koje imaju psihopatsku strukturu ličnosti.

Ivan Kuč, psiholog, stručni saradnik APPI
U takvim okolnostima ljudi manje-više povećavaju toleranciju prema nekim situacijama koje ih se lično ne tiču ili su okupirani vlastitim problemima i potrebama sve dok se neki slučaj, koji je obično najskuplje “plaćen” cijenom nečijeg života ne trgne i vrati na stav da je interes društva uvijek iznad interesa pojedinaca, kao što je interes porodice iznad interesa njenih pojedinačnih članova.
Možda je upravo “isplivavanje” seksualnih zlostavljača djece ta kap koja bi mogla preliti čašu tolerancije na sve nagomilane problematike. Većina ljudi je ili uplašena ili agresivna, ali put za rješavanje problema svakako leži u dosljednom insistiranju i pritisku na institucije da se izgrade a odmah zatim sprovedu funkcionalne strategije.
Ljudi bez usvojene inhibicije seksualnog nagona sve su slobodniji u ispoljavanju svojih patoloških potreba, i to naravno nije bez razloga jer opšte društvena nesiguronost, relativizacija vrijednosti inicira sigurniji kontekst za njih.
Seksualni zlostavljači djece, osobe sa psihopatskom strukturom ličnosti skloni su da zadovoljavaju svoje potrebe bizarno, brutalno, sa silovanjem pa i ubistvom.
Svaki seksualni kontakt između djeteta i barem pet godina starije osobe, sa najmanje šesnaest godina života smatra se seksualnim zlostavljanjem.
Ukoliko je maloljetnik u vrijeme zlostavljanja imao manje od 5 godina zakonski su teže posljedice, odnosno kazne. Ovaj vid zlostavljanja se ispoljava kroz milovanje djeteta po intimnim dijelovima tijela, uopšte dodirivanjem, traženjem od djeteta da dodiruje odraslog, ljubljenjem u usta, po tijelu, izlaganjem pornografskim saržajima, uključivanjem djeteta u seksualne aktivnosti, navođenjem da posmatra seksualne aktivnosti, dječiju pornografiju i slično pa do brutalnosti, ekstremnog nanošenja povreda, tjelesnih kao i psiholoških.
Kao društvo moramo prihvatiti odgovornost i sa spremnošću da saslušamo te razumijemo problem i hrabro krenuti putem opšteg interesa. Samo obezbjeđivanje materijalne sigurnosti za članove naše porodice ne znači da će obezbjediti psihološku sigurnost koja leži upravo u sigurnom društvenom miljeu u kome će naše dijete da raste i da se razvija.
Jedna od osnovnih karakteristika malograđanskih porodica upravo je ta da se prvenstveno teži zadovoljavanju potreba vlastite porodice a po cijenu beskrupuloznog ne obraćanja pažnje na potrebe drugih iz okruženja, bez saosjećanja koje je potrebno za razumjevanje.
Poremećen sistem vrijednosti, nezadovoljstvo i očaj radnika iz oblasti kulture, umjetnosti takođe indicira ovu problematiku: zajedničke vrijednosti i potrebe su u drugom planu u odnosu na pojedinačne interese ljudi kojima nestaje plemenitost i “čojstvo” koje je neophodno da bi odlučivali o potrebama drugih.
Proces borbe protiv zlostavljanja djece mora biti prepoznat i pokrenut unutar naše zemlje, podržan od naših vladajućih struktura i eventualno spolja, a sve dok se to ne desi, ili sada već ne iznese, dešavaće se nove žrtve.
Autor: Ivan Kuč, psiholog, pedagog i andragog