Kako se osjećaš danas? 

Pitanje koje ti u ovom savremenom vremenu prožetom užurbanim tempom života i društvenim kolapsom, rijetko ko ima želje i interesa, postaviti. U strahu da ne zaplačeš, da se ne „slomiš“ pred masom, da se ne razbiješ u sitne „emocionalne dijelove“ i sam šutiš, ne spominješ i sve rjeđe očekuješ od drugih, da te iko o tvojim osjećanjima pita ili razumije.

I drugi, a i ti, vodite se socijalno poželjnim ponašanjem, prema kojem je nepoželjno javno izraziti svoja osjećanja. Nažalost, socijalna sredina više posvećuje pažnju tvom izgledu (da li si se udebljao-smršao, šta si obukao i td.), nego kako se osjećaš; prijateljstvo sve više iščeza uslijed sve veće prisutnosti nedirektne neproduktivne komunikacije upotrebom društvenih mreža, postajući “virtualno“ prijateljstvo; društveni kolaps je sve veći; princip materijalizma dominira; “toksični” gaze sve pred sobom, pa i tvoju dušu umornu.

Rado bi se povjerio nekome, potražio pomoć, ali se ne usuđuješ, već nastojiš razmišljati kako će problemi i osjećanja vezana uz te probleme proći „sami od sebe“, iako osjećaš veliku emocionalnu „prazninu“ u sebi koju si često sklon “maskirati” neproduktivnim načinima poput konzumacije prekomjerne količine hrane ili psihoaktivnih supstanica, stvarajući zavisnost (od narkotika, nikotina, alkohola i sl.), što sve negativno utiče na kvalitet tvog života.

Sve rjeđe nalaziš slobodnog vremena za aktivnosti kojima se raduješ, srljajući ubrzanim tempom života u borbi za zaposlenjem, platom, stambenim zbrinjavanjem, s ciljem ostvarenja poslovne i privatne stabilnosti….Ali ta stabilnost je nemoguća bez emocija, produktivnog izražavanja osjećanja.

Naime u želji za uspjehom, i ti kao i mnogi, „pogubili“ ste se u ovom materijalističkom svijetu, zanemarujući činjenicu da je za uspjeh bitna i emocionalna kompetencija, kao i ostale. Jer čovjek je ne samo intelektualno i socijalno, već i emocionalno biće.

Reći kako se osjećaš nije sramota, i ne bi trebao biti problem adekvatno izraziti svoja osjećanja, uprkos predrasudama i strahu od nerazumijevanja, neprihvatanja i nepovjerenja, jer je bit u ličnom usmjeravanju ka prevazilaženju tih strahova i borbi protiv predrasuda, a obratiti se za pomoć drugima, u vidu socijalne podrške blžnjih i psihološke podrške stručnjaka (psihologa, psihoterapeuta, psihijatra), je potpuno normalno.

 Dragica Bošnjak, magistar psihologije
Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja