Kada uspostavite kontakt očima sa nekom drugom osobom, u određenoj društvenoj situaciji, pokazuje da obraćate pažnju na sagovornika na jedan prijateljski način. Ali kontakt očima može biti i neprijateljski, kada se npr. politički kandidat okrene svom političkom protivniku tokom debate i uputi mu pogled koji signalizira mržnju. Evo šta i nauka otkriva o kontaktu očima:

Kontakt očima može biti društveno prijateljski: znamo da će se novorođenče instinktivno zagledati u majčine oči i majka će uzvratiti pogledom. Ovaj obostrani pogled čini važan segment u zbližavanju majke i djeteta. U svijetu odraslih, gledanje nekog na prijateljski način označava učtiv znak da obraćamo pažnju na sagovornika. Isto tako može pridobiti nečiju pažnju u prostoriji punoj ljudi. „Kontakt očima i osmijeh“ mogu označavati dostupnost i samopouzdanje: pojam kojim se bavi psihologistkinja Monica Moore u svojoj studiji.

Biološki faktori koji se povezuju sa kontaktom očima su još uvijek predmet istraživanja. Neurolog Bonnie Auyeung sa Cambridge Univerziteta smatra da je hormon oksitocin odgovoran za „količinu“ kontakta očima što je zaključeno tokom ispitivanja kada su osobe imale kratak intervju sa ispitivačem tokom čega je pravac njihovog pogleda bio zabilježen. Naučnici još uvijek istražuju određene regije mozga koje reaguju tokom direktno upućenog pogleda i to naprednim metodama skeniranja mozga.

Pogled može biti agresivan ako ste ikad pratili predsjedničke debate, mogli ste primjetiti takav pogled kada govornici iznesu neke jake optužbe. Takav pogled mogli ste sresti i kad to nije baš prikladno: neprekidan pogled neke nepoznate osobe na ulici može biti uznemirujući.

Upotrebom tehnologije koja prati nečiji pogled, Julia Minson, iz škole za državnu upravu Harvard Kennedy je zaključila da kontakt očima može da signalizira različite vrste poruka, u zavisnosti od situacije. U nekim slučajevima kontakt očima može biti znak povezanosti ili povjerenja u prijateljskim situacijama, a može se povezati i sa dominacijom i zastrašivanjem u suparničkim situacijama. Minson smatra da „u zavisnosti od toga jeste li političar ili roditelj, bilo bi poželjno da imate na umu da pokušaji da održite kontakt očima može negativno da se odrazi ako pokušavate da ubjedite nekog ko ima drugačija uvjerenja od vas“.

Fiksacija očima je kratka kada gledamo nečije lice ili sliku, naše oči prave pauzu tj.fiksiraju se na jednu tačku, obično to budu usne ili oči. Ove fiksacije obično budu tri u sekundi, kada oči pređu na novu tačku i tako sve dok se ne pređe nekoliko važnih tačaka lica ili slike koje mi registrujemo kao seriju blic snimaka. Primjer ovakvog pomjeranja očiju je prikazan na slici. Kako se onda sklapa i percepcira čitava slika je i dalje misterija i to je predmet trenutnih istraživanja. Tim prelascima (skokovima) oka većinom upravlja dio mozga koji se zove frontalno očno polje, smješteno blizu prefrontalnog korteksa , regije važne za usmjeravanje pažnje kao i nekih drugih funkcija.

U zavisnosti kako osoba reaguje na kontakt očima: ličnost se može mjenjati: po finskom istraživaču Jari Hietanenu i njegovim kolegama osobe koje imaju izraženu crtu neuroticizma, dimenzije ličnosti povezane sa anksioznošću, kada uspostave kontakt očima, mogu da izazovu aktivnost koja se više povezuje sa izbjegavanjem. „Naše istraživanje pokazuje da se osobe ne samo osjećaju drugačije kada se nalaze u centru pažnje, nego i njihov mozak reaguje drugačije. Za neke, kontakt očima izaziva osjećaj bliskosti i povećava vjerovatnoću za interakcijom sa drugim osobama. Za druge opet efekat kontakta očima može umanjiti tu vjerovatnoću“. Objasnio je Hietanen. Studija je upoređivala moždane valove lijeve i desne strane frontalnog režnja kako bi pokazali pozitivne ili negativne emocije.

Precizniji zaključak je izveden kod osoba koje imaju veću sklonost ka negativnim emocijama kao što je anksioznost, takve osobe gledaju druge veoma kraći period vremena te ističu da se osjećaju mnogo prijatnije kad ih drugi ne gledaju direktno.

To može biti razlog i što u tradicionalnim psihoanalizama pacijent leži na kauču i ne suočava se sa analitičarem. To isto može doprinjeti prijatnijem osjećaju kada i ostali posmatraju isti prizor kao i vi, film ili video projekciju na primjer, nego kada gledaju direktno u vas.

Gledanje u telefone prijeti stvarnoj konverzaciji „Prestanite guglati, pričajmo! Napisala je Sherry Turkle, profesorica na Tehnološkom fakultetu za New York Times časopis. Napisala je: „u stvarnim razgovorima ćemo tek naučiti da uspostavimo kontakt očima, da postanemo svjesni držanja i tona druge osobe, da utješimo jedan drugog, da uz svo dužno poštovanje izazovemo jedan drugog, da njegujemo saosjećajnost i intimnost. U takvim razgovorima saznajemo ko smo zapravo.“

U svojoj knjizi: „ Sami zajedno: zašto očekujemo više od tehnologije a manje od nas samih, ističe pad od četrdeset procenata vezano za međusobno razumjevanje studenata poslije 1990 godine dijelom i nakon masovne pojave pametnih telefona koji su na neki način zamjenili razgovore „lice u lice“. Ovo ne dokazuje uzročno posljedičnu vezu, ali gledajući u ekrane umjesto u ljude je definitivno je faktor. Osobe sve češće gledaju u telefone čak i tokom konverzacije, tako da kontakt očima može postati još snažniji način komunikacije.

(Robert A. Lavine Ph.D. / psychologytoday)

Prevod i adatapcija: Nataša Novaković (APPI)