Vještak psihološke struke obavlja poslove vještačenja samostalno ili u ime stručne ustanove, pravnog lica ili državnog organa registrovanog za poslove vještačenja.
Psihološko vještačenje predstavlja stručne aktivnosti koje vještak psihološke struke sprovodi uz korištenje naučnih, tehničkih i drugih dostignuća te daje potrebna stručna znanja sudu ili drugom organu koji vodi postupak sa ciljem utvrđivanja, ocjene ili razjašnjenja pravno relevantnih činjenica.
Vještak psihološke struke samostalno ili u timu, ponekad sa vještakom psihijatrijske struke daje svoj nalaz i mišljenje. Psiholog kao sudski vještak, iako nema obrazovanje iz prava, zadatak mu je povezati pravo i psihologiju.
Sudu nudi mišljenje koje proizlazi iz psihologije, a koje ne mogu donijeti tužilac, branilac, ni sudija i to pomaže kvalitetnijoj sudskoj odluci. Zadatak psihologa je usmjeriti svoje svjedočenje na područje u kojem je njegova ekspertnost jasna i precizna što podrazumjeva poznavanje više područja psihologije.
Vještak psihološke struke poznaje postupak davanja stručnog mišljenja na sudu. Mišljenje koje se iznosi radi se na osnovu većeg broja izvora podataka i kontakata s određenom osobom. Pri obrazlaganju mišljenja vještak psihološke struke se ne libi reći “ne znam” i pri tome se ne osjeća profesionalno neuspješno i strogo se drži pravila profesionalne etike.
Neki od predmeta psiholoških vještačenja su procjena vjerodostojnosti iskaza, psiholoških karakteristika očevidca, procjena podobnosti za povjeru djece, te u tzv. “psihološkoj autopsiji” kad se, u slučajevima kada nije jasno da li se radi o ubistvu ili samoubistvu, na osnovi analize osobina ličnosti ispituje vjerojatniji način smrti.
Mišljenje psihologa se koristi i u procjeni intenziteta negativnih učinaka zlostavljanja ili zanemarivanja na razvoj djeteta, oduzimanju roditeljskog prava i drugim. Psiholog može sarađivati i s tužiocem u procjeni koliko je istražni postupak mogao uticati na vjerodostojnost svjedočenja.
