Gotovo da nema ljudske jedinke, bar u našoj kulturi, koja nije čula za pojam paranoje. Vezuju je uglavnom za negativan kontekst bježanja od nečega, straha od nečega, proganjanja. Nekada je riječ „paranoia“ označavala svaki oblik duševnog poremećaja.
U psihijatriji se taj pojam koristi za veoma tešku ali rijetku bolest. Najčešće od paranoje oboljevaju ljudi između 30 i 45 godine života, premda se poseban oblik paranoje može pojaviti i u starijoj dobi. Takva vrsta paranoje naziva se involucijska parafernija. Ipak, ona nije rijetka ni među mlađom populacijom.
Osoba iz vaše okoline stalno vam sugeriše da pazite šta pričate preko telefona – možda neko prisluškuje, u toku razgovora na ulici vaš sagovornik se bojažljivo osvrće i motri na „sumnjive likove“. Priče da ih neko prati i proganja dio su svakodnevice ovih bolesnika, ali paranoja simptomi se ne prepoznaju pri prvom kontaktu sa ovakvim osobama, jer se sumanute ideje odnose na samo jednu, konkretnu temu, dok na svim drugim životnim poljima osoba razmišlja jasno, logično i povezano.
Uzrok ove bolesti je dosada nepoznat, ali se smatra da bi problem mogao biti genetski. Prema psihoanalitičkoj postavci, bolest se definiše na nesvjesnoj projekciji neprihvatljivih polnih ili agresivnih nagona. To znači da na temelju pogrešnih bolesnih misli, bolesnici grade čvrst i sumanut sistem, a njihovo ponašanje prema okolini je u skladu sa tim bolesnim mislima.
Takvi bolesnici su često ljudi bez drugih znakova duševnih bolesti, pa paranoja kao bolest ostaje dugo neprepoznata od strane okoline. Paranoja bolest se karakteriše sa sumanutim idejama koje su pogrešne, nerealne i ne podliježu korekcijama. To znači da paranoična osoba vjeruje u svoju zamisao i ne prihvata nikakva druga logična objašnjenja.
Tako bolesnik može vjerovati da ga neko prati, sprema zavjeru protiv njega ili mu čita misli, kontroliše osjećanja, misli i pokrete, upravlja njegovim ponašanjem na energetskom nivou i slično.
Postoji više vrsta ove bolesti, pa paranoju dijelimo na nekoliko grupa:
Paranoja proganjanja – je najčešći oblik paranoje, a bolesnik je uvjeren u stalnu izloženost neprijateljstvu, nenaklonosti i nerazumijevanju drugih ljudi.
Paranoična ljubomora – je krajnja nepovjerljivost i sumnjičavost spram partnera.
Paranoja parničenja (paranoiaquerulatoria) – je veoma neugodna paranoja u društvenom životu. Bolesnici uvijek imaju osjećaj nepravde i misle da im se ne priznaju neke njihove zasluge, prava i vrijednosti. Neprekidno pokušavaju istjerati pravdu, i vječno su nezadovoljni.
Ljubavna manitost – i ova bolest spada pod paranoju. Još se naziva i erotomanija, a najčešće pogađa žene starije dobi i srednjih godina.
Paranoja umišljene veličine (grandomania) – pojava je u kojoj se bolesnici prozivaju prorocima, izumiteljima ili umišljaju kako imaju nadprirodne moći.
Paranoja umišljene bolesti – za ovu vrstu paranoje su vjerovatno svi čuli. Još se naziva i hipohondrija. Ko boluje od hipohondrije uvjeren je u postojanje neke tjelesne bolesti iako nje ustvari nema.
Sreća je ta, da je paranoja u izraženom obliku veoma rijetka, ali postoji mnogo ljudi koji nisu duševni bolesnici, ali u sklopu svojih ličnosti imaju izražene paranoične crte. Takvi ljudi su stalno na oprezu, kritični su prema drugima, a ne podnose ni najmanji prigovor. Za njih je svijet opasan i uvijek nalaze neke skrivene nepostojeće prijetnje.
Paranoici su duboko uvjereni u istinitost svojih misli, koje su za njih jedina stvarnost, pa svako protivljenje doživljavaju kao neprijateljstvo.
Liječenje paranoje je složen i dugotrajan proces. Poprilično je specifično, zbog pacijentove sumnjičavosti, grupna terapija nipošto nije dobra metoda izbora. Terapija se mora bazirati na individualnom pristupu, iako je to veliki izazov za psihijatre i psihoterapeute jer se ne smiju odmah tražiti dokazi bolesti i utvrđivati paranoja simptomi pred pacijentom. Upravo zbog toga što je nepovjerljivost paranoika glavna prepreka, prvi korak u liječenju jeste uspostavljanje odnosa sa terapeutom i sticanje međusobnog povjerenja.
Psihijatar mora zauzeti stavove koji se razlikuju od onih iz bolesnikovog okruženja i ne smije sebe dovesti u poziciju da se brani. Kada se bolesnik malo više otvori, terapeut može početi konkretan razgovor o tome što ga muči i tako mu pomoći da uspostavi balans između osjećanja i stvarnosti. U najboljem slučaju, pacijenti mogu otkriti svoju žudnju da budu prihvaćeni, bliski i voljeni, što je povezano s njihovim raspoloženjem i frustracijama iz prošlosti.
Teodora Panjkov, psiholog
Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja