Vijest o porođaju djevojčice iz Modriče u Brčkom ponovo vraća na pitanje da li smo mi društvo kome je pojam prevencije nepoznat ili su nam uvijek potrebne „žrtve“ da bi nas to i natjeralo da radimo posao za koji smo preuzeli odgovornost, za koji smo plaćeni i koji smo sami izabrali.
Moramo biti svjesni činjenice da se zlostavljanje, zanemarivanje i svi vidovi zloupotrebe djece dešavaju u našem neposrednom životnom okruženju. Mi ne smijemo „zatvarati oči“ na nasilje nad djecom koje je očigledno i u našoj blizini, jer „nemješanje u privatne stvari porodice“ daleko je od profesionalizma i indicira nepovjerenje u institucije, naravno pored niskog stepena građanske svijesti i morala.
Očigledno je da u institucionalnom sistemu zaštite djece postoje manjkavosti u smislu needukovanosti kome i gdje da prijave, kako će ih dočekati profesionalci kojima prijavljuju slučajeve mogućeg nasilja, da li će doživjeti lične neprijatnosti i da li će stručnjaci kojima nasilje prijavljuju se „obradovati“ što imaju „saradnike i savjesne sugrađane“, novi slučaj, izazov koji zahtjeva pored doraslosti poslu i određene procedure koje zahtjevaju i novčane izdatke.
Da li će institucije biti u otporu da troše novčana sredstva na smještanje žrtava u sigurne kuće, domove, hraniteljske porodice, da li će se odmah krenuti na prebacivanje odgovornosti (najčešće na roditelje, za koje je obično i neosporno da su nefunkcionalni) i slično?
Da li se toga građani boje kada izbjegavaju da blagovremeno prijave primjećena nasilja, jer uvijek bar neko primjeti da nešto nije u redu u njegovom komšiluku ili smo kao društvo otupili sa regresijom u okvire malograđanskih porodica koje se interesuju samo za sebe i članove svoje porodice, a druge ih „ne interesuju“ jedino u smislu „lažnog moralisanja“ kada određena šokantna vijest kao što je naprimjer porođaj djevojčice pobudi kratkotrajno interesovanje koje nas podsjeti koliko smo mi „normalni“ i koliko je u našoj porodici sve „najbolje“a koliko su drugi u problemu, te sa tim u vezi se osjeti i određeno zadovoljstvo.
Sve ovo je naravno odraz gluposti i daleko od opšteg interesa bez koga je i priča o pojedinačnom interesu bezpredmetna. Zlostavljanje, zloupotreba i zanemarivanje djece, a u pomenutom slučaju trinaestogodišnjakinje koja je postala majka se najmanje radi o zanemarivanju svakako povlači pitanje pravno-institucionalnog sistema. Kod nas su centri za socijalni rad osnovna služba socijalne zaštite, koja ujedno vrši funkciju organa starateljstva. Oni imaju ključnu poziciju i najveći dijapazon uloga i zadatka u prevenciji i zaštiti djece od nasilja.
Na žalost naši centri za socijalni rad iz nekog razloga, koji svakako treba utvrditi su inertni i/ili bespomoćni u ulozi i zadatku prevencije.
Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja apeluje na sve relevantne institucije da se poboljšaju mjere prevencije u svim oblastima društvenog života, sa posebnim preventivnim programima u oblasti socijalne zaštite, obrazovanja, zdravstva i kulture!
Iako prividno može izgledati da suština nekog slučaja je javnosti i profesionalcima izmakla i da se „slegla prašina“, ona se u dušama povrijeđenih ne sleže lako a i mnogi od nas profesionalaca lako ne zaboravljamo uzroke i posljedice i javnosti poznatih slučajeva, kao što su ubistvo dječaka u Zvorniku, seksualno iskorištavanje djevojčice romske nacionalnosti u Bratuncu i nažalost brojne druge… Pravda je kod nas možda malo usporila, ali svakako je dostižna jer istina uvjek nađe svoj put!
Koristimo ovo saopštenje i priliku da još jednom skrenemo pažnju na seksualno nasilje nad djecom, koje može biti izvršeno od strane punoljetne osobe upotrebom sile ili uz prijetnju silom, kao i obmanom. Seksualni odnos tinejdžera i mlađeg djeteta u slučaju postojanja znatne razlike u uzrastu, odnosno psihičkom razvoju za razumni pristanak, ali i zanemarivanje djece od strane organa starateljstva i roditelja koje lako postaju žrtve seksualnog i drugog nasilja.
Mi njima trebamo!
IZVRŠNI DIREKTOR APPI
IVAN KUČ, psiholog