Kako se djeca sa poteškoćama uklapaju u redovno obrazovanje
Inkluzija u bosanskohercegovačko obrazovanje došla je nekako nespremno. Osim što nije postojala priprema nastavnog osoblja, oni muku muče i sa asistentima kojih, zbog neuređenog sistema, svako malo nema.

Mnogo je djece sa poteškoćama sa kojima se kroz posao susretala Amina Delić, učiteljica Osnovne škole Aleksa Šantić.
U njenom razredu i danas je jedna djevojčica sa poteškoćama, dvije godine starija od svog uzrasta, pohađa treći razred.

Učitelji bez asistenata

Po ljekarskoj dijagnozi, ona ima mikrocefaliju, odnosno smanjene intelektualne i fizičke sposobnosti. U redovnoj školi sa svojim drugarima usvojila je štampana velika slova, a sada rade na usvajanju malih slova, ali i drugog gradiva. “Što se tiče matematike, usvojila je brojeve do pet i sabiranje, kod oduzimanja su već problemi, ali s obzirom na to da djevojčica radi po individualno-edukacijskom programu, planirali smo sada u trećem razredu usvojiti mala slova i pokušati brojeve do 10”, priča nam učiteljica Delić. Osim ove djevojčice, u razredu ima još 25 djece kojoj se, također, treba posvetiti. A oni su njoj desna ruka, s obzirom na to da se, kako kaže Delić, u posljednje vrijeme asistenti rijetko raspoređuju. “Mi smo imali asistenta do aprila prošle godine, a od početka školske godine čekamo novog, uz obećanje direktora da će prvi koji dođe biti naš jer zna strukturu odjeljenja i djevojčicine potrebe.

Naravno, lakše je uz asistenta”, govori učiteljica. Kao primjer zajedničkog rada, navodi nam čas na kojem su učenici trebali napraviti čestitku. “Bilo je tu malo više presavijanja. Do sada smo radili na svim spremnostima grafomotorike, međutim, djevojčica u isto vrijeme treba uskladiti pažnju i grafomotoriku, pa joj pomogao drugar koji sjedi sa njom”, dodaje učiteljica. Ona na sve moguće načine pokušava motivirati ostale učenike da pomognu i olakšaju svojoj drugarici.

Koliko je to teško, objasnila nam je kroz primjer provođenja nastave. Današnja odjeljenja, svjesna je ona, spojena su na način da su obično dva do tri učenika nadarena, a dva do tri učenika usvajaju gradivo sporije. Tako se dešava da učitelj mora dobro razmisliti šta dati djetetu sa poteškoćama, a šta dati nadarenom učeniku u trenutku kada predaje ostalima. “Dovijamo se na različite načine. Nekada djevojčica radi nastavni list 15, 20 minuta, uz upute koje joj date. Onda predajete ostalom razredu, zatim obilazite ostale učenike”, dodaje učiteljica. Roditelji se, priča Delić, također, bore da usmjere svoju djecu. “I onda vi u razredu kada imate i taj i taj slučaj, zaista kombinujete. Stalno ih navodite na razmišljanja, na nekakvu njihovu misao o tome kako će se ponašati, a da to bude u skladu sa ostalim, da ništa ne bude ekstremno, nego da to bude na normalnom nivou. Nije lahko, zahtijeva jako puno strpljenja, ali učitelji se uvijek trude biti optimistični”,
priča Delić.

Inkluzija je u obrazovanje u BiH uvedena prije desetak godina. Za nju, govori Delić, nije bilo neke pripreme, “odjednom je uvedena zakonom, tako da smo mi bili dužni, a bili smo puno mlađi, to sve lijepo prihvatiti”. Na učiteljima je 90 odsto posla. “Koliko god mi pokušali objasniti i ovo i ono, trenutno je inkluzija u osnovnoj školi, a bogami i u srednjoj, ono što nastavnik u tom trenutku osmisli i koliko je spreman da to dijete zaista nauči”, kaže učiteljica Delić.


 

DA LI SMO SPREMNI

Vildana Zrnanović, sistemski praktičar i EMDR terapeut-stručni saradnik Asocijacije za psihološka i poligrafska ispitivanja, kaže da su u inkluzivnoj nastavi djeca sa određenim poteškoćama manje usamljena, otuđena, etiketirana i ignorisana, te da se u manjoj mjeri osjećaju drugačijim, odbačenima, zanemarenim i manje prihvaćenim.

vildana zrnanovic_appi

Vildana Zrnanović, psiholog

ZRNANOVIĆ: Socijalno okruženje u inkluzivnoj nastavi u odjeljenju redovne škole ravnopravnom interakcijom i demokratskim odnosima djeluje psihopedagoški stimulativnije i pozitivnije na razvoj ličnosti i obrazovanje djece sa teškoćama, naročito u oblasti pažnje, percepcije, govora, igre, rekreacije, komunikacije i ponašanja. Roditelji lakše prihvataju uključivanje djeteta u redovnu školu po prilagođenom programu, nego u segregacijski tip obrazovanja u specijalnoj školi ili odjeljenju. Također, ti učenici imaju veće šanse za nastavak školovanja višeg ranga, te su redovne škole manje udaljene od mjesta stanovanja djeteta, a što olakšava njihovo školovanje kao i suradnju nastavnika i roditelja.

DANI: Stvara li to njima neko veliko opterećenje i šta je to što se tim uključivanjem može postići?

ZRNANOVIĆ: U uslovima u kojima se kod nas odvija inkluzivno obrazovanje a bez prethodno razvijene inkluzivne kulture i inkluzivne politike, odnosno pravimo kuću od krova, a ne od temelja, jasno je da su stvari daleko od idealnih te da ima dosta toga što se još treba mijenjati. Neki od nedostataka inkluzivne nastave upravo predstavljaju to opterećenje kako za učenike, tako i za učitelje/nastavnike. Inkluzivna nastava je pedagoški efikasna samo u obrazovanju djece sa lakšim smetnjama, ona se izvodi u redovnim školama gdje još nisu uklonjene arhitektonske prepreke za slobodno kretanje učenika koji imaju takvu vrstu smetnji, a i oprema za učenje i osposobljavanje uglavnom ne postoji. Također, potrebno je stalno stručno osposobljavanje nastavnog osoblja kao i upošljavanje specijalizovanijih stručnjaka, a što nije slučaj u svim školama.

DANI: Kada je najbolje uključiti dijete sa teškoćama u redovnu nastavu?

ZRNANOVIĆ: Zavisno o vrsti i stepenu teškoća djeteta razlikuju se sljedeće kategorije: djeca sa oštećenjem sluha, djeca sa oštećenjem vida, djeca sa govorno-jezičkim teškoćama, djeca sa motoričkim poremećajima, djeca sa intelektualnim i razvojnim teškoćama, djeca sa psihičkim teškoćama i djeca sa višestrukim teškoćama. Djeca su obično već uključena u redovnu nastavu gdje su evidentirane određene teškoće, te se time što je dijete kategorisano omogućuje djetetu da bude uvršteno u inkluzivni sistem obrazovanja na način da se nastavni zadaci, pristup nastavnog osoblja, mogućnost uključivanja specijalizovanih stručnjaka prilagođava individualnim potrebama djeteta kako bi tokom odgoja i obrazovanja postiglo maksimum u ostvarenju svojih potencijala.


 

Bitno je upoznavanje

Ona u svom razredu nije imala žalbi ni učenika, ni roditelja kada je u pitanju brže i više učenje.

“Kada držite roditeljski sastanak u inkluzivnom odjeljenju, uvijek objasnite roditeljima o čemu se radi, upoznate ih sa roditeljem djeteta i stvorite atmosferu da oni to prihvate, a onda je malo lakše. Naravno, ako je dijete, kao što čujem od kolega, naprimjer hiperaktivno ili sa težom mentalnom retardacijom, ili slično, onda vidite da je to jako teško i da se nekoliko roditelja žali. Kod mene zaista nije bilo slučajeva, jer nekako nastojim da ako znam da ću dobiti takvo dijete,
atmosferu pripremim još u prvom razredu”, govori Delić.

U prvom razredu desila joj se situacija da su na muzičkom slušali pjesmu Djeca su ukras svijeta, koju
su uz to i malo pojačali. A to ovoj djevojčici nije odgovaralo. “To je kod nje dovelo do pokrivanja ušiju rukama i nekih pokreta. Ja sam u tom trenutku, pošto stalno posmatram, pitala šta se dešava. S obzirom na to da ona ne zna da objasniti, kaže samo lote, a to znači da je to loše. Kada se to desilo, kasnije smo nastojali to držati na nekih 10, 11 decibela da to djetetu ne smeta”, prisjetila se učiteljica jedine situaciju sa kojom se ona susrela u ove tri godine rada sa učenicom sa poteškoćama. O tome koliko ispaštaju ostali učenici odjeljenja, u kojima su djeca sa poteškoćama najbolje mogu reći oni koji rade sa tim odjeljenjima. Tako nam je i učiteljica Delić istakla da svako inkluzivno odjeljenje osjeti o čemu im govore nastavnici od petog do devetog razreda.

“Mislim da, ipak, učitelj mora stalno iščitavati, tražiti rješenja, biti psihološki dobro stabilan da bi ovo danas sve funkcionisalo, posebno inkluzija. Imate isto tako nadarenog učenika koji traži više i koji je već riješio cijelu matematiku, a vi sa jednim djetetom konstantno radite broj dva”, kaže Delić. Proces koji treba
poboljšati. Inkluzija je proces o kojem se počelo pričati 2003. Nedugo zatim, bez ikakve pripreme, uvedeno je u škole. Danas se škole snalaze same, a nastavno
osoblje suočava se sa brojnim problemima.
Osnovna škola Aleksa Šantić proces inkluzije provodi od 2005. i od samog uvođenja zadatak im je da svakom učeniku obezbijede mogućnost da se uključi u
obrazovni proces na najkvalitetniji način.

Logoped u OŠ Aleksa Šantić

Međutim, direktor OŠ Aleksa Šantić Muamer Tinjak kaže da škole to ne mogu same.
“Za takvo nešto škola mora imati jaku podršku Ministarstva, prije svega, kroz sistem i ono što je Zakon zagarantovao, a to je da se obezbijede asistenti, da se obezbijedi podrška stručnih logopeda i defektologa, da se obezbijedi edukacija za nastavni kadar, da se škola materijalno unaprijedi, da se uklone sve prepreke za osobe sa teškoćama u kretanju i da se da materijalna i tehnička podrška u opremanju kako bi škola mogla da za svako dijete ponudi obrazovanje na kvalitetan način, jer to je inkluzija”, govori Tinjak.

Učenica trećeg razreda

Nažalost, sada u sistemu nisu uključeni asistenti, već se menadžmenti škola u saradnji sa nevladinim sektorom i službom za zapošljavanje snalaze kako bi
obezbijedili asistente kao podršku učenicima sa teškoćama, ali i čitavom odjeljenju.
“To je ta velika teškoća i nedostatak koji mi imamo i koji mi moramo da nadoknađujemo”, dodao je Tinjak.
Iako se u OŠ Aleksa Šantić provodi proces inkluzije, za koji menadžment škole pokušava svakom djetetu obezbijediti ono što je potrebno i uz obezbjeđivanje logopeda, defektologa i svega što je potrebno, nažalost, često su u tome usamljeni.
“Imamo samo podršku roditelja, nekih nevladinih organizacija, najčešće su to udruženja roditelja ili organizacije koje se bave edukacijom djece sa poteškoćama i pružanjem podrške obrazovanju djece sa poteškoćama, te centara specijaliziranih za edukaciju i obrazovanje djece sa teškoćama”, priča Tinjak.

Entuzijazam opet na djelu

Jedan vid podrške stiže i zahvaljujući sporazumu koji su potpisali Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo i Udruženje Dajte nam šansu. Škole, kaže Tinjak, mogu sklopiti sporazum po kojem im Udruženje ustupa volontere.

Kaže nam direktor i to da Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju BiH koji reguliše oblast inkluzije, nije dobro proveden.
“Sve ovo je zasnovano na velikom entuzijazmu menadžmenta škole i uposlenih. Ovakva pitanja ne bi trebala biti ostavljena samo na entuzijazmu bilo kojeg pojedinca ili volji da to radi ili ne radi. Njih treba sistemski urediti i to tako da nijedan nastavnik nema strah kako će se uključiti u inkluziju, da nijedan
direktor škole ne stoji pred zidom odakle će obezbijediti asistenta i podršku stručnih lica.

Tek kad ova pitanja budu uređena sistemom, imat ćemo kvalitetan napredak u inkluziji. Sve ovo što se sada dešava samo su dobre prakse koje su pokrenuli određeni pojedinci”, govori Tinjak.

U ovoj osnovnoj školi 12 je učenika sa umanjenim sposobnostima, što bi značilo da je potrebno da se obezbijedi 12 asistenata. To sada nije slučaj.
“Radimo po prioritetima. Neki su učenici sa manjim teškoćama pa onda pravimo neke prioritete. Tamo gdje uopšte nije moguće funkcioniranje učenika u odjeljenju bez podrške, asistenta moramo odmah od starta imati, a ove ostale nastojimo da obezbijedimo u hodu u ovih nekoliko dana od početka septembra”, istakao je Tinjak.

Prema njegovim riječima, inkluzija je uspješna ukoliko se ostvare dva bitna koraka. To je da se dijete koje ima teškoće na kvalitetan način uključi u obrazovni
proces u skladu sa njegovim mogućnostima, da ono bude sretno u tom okruženju ako je to za njega poticajno, dobrodošlo i ako se primijete pomaci. Ti pomaci, naglašava Tinjak, u inkluziji su veoma mali, ali “mali koraci znače velike uspjehe”.

Drugi važan korak jeste da se odjeljenje u kojem je dijete sa umanjenim sposobnostima, educira, pripremi i da bude podrška tom učeniku, da ga prihvati, da ga
svi učenici doživljavaju kao svog drugara i da oni dobiju taj benefit od inkluzije, da se obogate na taj način prihvatajući dijete koje ima neku teškoću, ili koje je po nečemu malo drugačije, kaže Tinjak.


Izvor: MAGAZIN DANI 

Piše: novinar Elmina Muhić