Forenzička psihologija je područje psihologije koje uključuje primjenu znanja o mentalnom zdravlju i davanje stručnih mišljenja o pojedincima koji su uključeni u neki pravni postupak.
Većina forenzičkih obrada uključuje intervjuiranje, opažanje i testiranja klijenata u cilju što boljeg upoznavanja i razumijevanja. Ponekad se od forenzičkih psihologa traži mišljenje o stanju u kojem se neka osoba nalazila prije smrti. U takvim slučajevima postupak procjene provodi se bez sudjelovanja osobe koju se procjenjuje. Takve „post mortem“ psihologijske evaluacije poznate su pod nazivom psihološka autopsija.
Smatra se da su prve psihološke autopsije provođene kao pomoć u određivanju uzroka smrti (npr. kada je bilo pitanje radi li se o samoubojstvu ili ubojstvu) još 1950-ih godina. Psihološke autopsije postale su uobičajena pojava u svim takvim slučajevima danas. Ovom pitanju posebnu važnost pridaju osiguravajuća društva koja mogu odbiti isplatu osiguranja za slučaj smrti ako se radi o samoubojstvu).
Psihološke autopsije upotrebljavaju se i u sljedećim slučajevima:
- obitelj diže tužbu protiv poslodavca kada postoji sumnja da su stresni radni uvjeti ili trauma vezana uz rad pridonijeli samoubojstvu ili nesreći u kojoj je poginuo član obitelji;
optuženik tvrdi da je uzrok smrti njegove navodne žrtve samoubojstvo, a ne ubojstvo;
pitanje psihičke uračunljivosti pri sastavljanju ili mijenjanju oporuke.
Pri provođenju psihološke autopsije, većina kliničara oslanja se na dokumente i druge životne zapise preminule osobe, a važnu ulogu ima i intervjuiranje osoba koje su preminulog poznavali. Najveća pozornost pridaje se podacima iz razdoblja neposredno prije smrti.
Pitanja na koja forenzički psiholog želi dobiti odgovor su sljedeća:
Kakvog raspoloženja je bio preminuli prije smrti i općenito?
Da li je u ponašanju preminulog bilo nekih promjena u periodu prije smrti?
Kako se preminuli ponašao na poslu?
Životna iskustva preminulog i crte ličnosti o kojima se može posredno zaključiti
U kakvim je interakcijama bila osoba s roditeljima, prijateljima, partnerom…?
Kakav je preminuli imao pristup školi ili natjecanju s vršnjacima, kolegama?
Ne postoje podaci empirijskih istraživanja valjanosti psiholoških autopsija. Razlozi tome leže u činjenici da je većina prikupljenih podataka dobivena posredno, tj. preko trećih lica, a ne mogu se provjeriti intervjuiranjem ili testiranjem osobe o kojoj se zaključuje (tj.preminulog). Takvi podaci mogu biti iskrivljeni zbog pogrešnog dosjećanja, zaboravljanja, ali i nastojanja da se preminula osoba opiše u osobito dobrom ili lošem svjetlu.
Zbog nepostojanja podataka o valjanosti psiholoških autopsija, mišljenja sudaca o njihovoj koristi su različita. Suci su skeptičniji prema stručnom vještačenju u krivičnim nego u građanskim parnicama. Razlog tome može biti, između ostalog, i u činjenici da su moguće posljedice pristranog vještačenja veće kada se radi o oduzimanju nečije slobode.
Psihološke autopsije su na određeni način slične izradi profila zločinca.
Zajedničko je zaključivanje o motivima neke osobe i njezinu psihičkom stanju na temelju životnih zapisa ili drugih podataka.
Razlika je u tome što u psihološkim autopsijama znamo identitet osobe, tj. znamo koga procjenjujemo, a istražujemo što se dogodilo i koji je motiv tome. Kod izrade profila zločinca situacija je obrnuta. Ponašanje osobe je poznato, a zanima nas identitet počinioca.
Opširnije o psihološkoj autopsiji čitajte uskoro na našim stranicama.
Andrea Vlašić, doktorand psihologije i hipnoterapeut Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja